Mračni život Natali Dizdar

Posljednji dugosvirajući studijski projekt hrvatske pop-princeze bio je prije dugih osam godina, i kako to u modernoj pop-muzici ne znači puno (davno je bilo kad su u roku od osam godina bendovi tipa Beatlesi mijenjali pop i rock muziku), tako da svi poštovatelji rada Natali Dizdar, naročito oni koji su još ostali u Hrvatskoj, mogu računati na prepoznatljive postavke njenog dosadašnjeg opusa. Natali Dizdar i dalje dobro pjeva, a novitet je da se publici predstavlja kao (ko)autorica vlastitog materijala.

Njen se treći album zove “Iluzije”, iako mu bolje odgovara “Izgubljene iluzije”. Na svoja prva dva albuma Natali se igrala emocijama poput mačke, malo je bila u poziciji lovca koji vreba na plijen, a malo je bila u ulozi krhkog partnera koji još sav treperi različitim čuvstvima. Na “Iluzijama” se to promijenilo, podtekst ovih pjesama je prvenstveno u razočaranju u ljubavi i partnerskim odnosima. “Iluzije” prikazuju Natali kao ranjenu ženu, koja od ljubavnih krahova bježi malo u hedonizam, a malo iz tih bolnih poraza pokušava izvući pouku.

Postat ću ono sve što nisam, sve no što želim, luda i mudra i divlja u isti tren, pjeva Natali na pjesmi “Grijeh”, a to je nekako geslo stih za cijeli album. “Iluzije” su uhvatile Dizdar u depresivnijim sentimentima u teškim i tmastim pop-raspoloženjima kakva su karakteristična za, Bože mi oprosti što ću ovo napisati, Queens of the Stone Age (pogotovo album “Lullabies To Paralyze”). To su suviše jake grešne prigode da im se odupre ili da se igra s njima, pa se tako Dizdar baca u njih kao da ne postoji sutra. Kao što je Josh Homme imao poklič I want something good to die for, to make it beautiful to live, tako Dizdar ima slogan Nikome ne dopuštam da mi zatruje raj, čak ni kada je kraj.

O svirci, produkciji i pjevanju ne treba trošiti riječi – skockano je po dužinama i širinama. Slična je ekipa (Vlado Mirčeta & Petar Beluhan iz Mayalesa, Jura & Pavle iz Svadbasa…) radila prije par mjeseci izdan “Simbol za Sunce” grupe Mayales, tako da su usporedbe neizbježne, “Iluzije” se doimaju poput zločeste sestre dobroćudnog brata ili obrnuto, zločestog brata dobre sestrice.

Album završava isto kako i počinje, pjesmom “Pills”, odnosno u hrvatskoj varijanti “Nećeš me, zar ne”. Osim toga, tu je još i obrada blurovaca “Out of Time”. Centralne teme na albumu potpisuje Dino Šaran (“Grijeh” i “Mjesto za jedno”) od kojih “Mjesto za jedno” opisuje sve što se događa na ovom albumu, uz to nudi najbolje od svega na njemu, a možda je to i jedna od pet najboljih pjesama Nataline karijere. “Mjesto za jedno” vibrira od emocija i sjajnog Natalinog vokala, a “Grijeh” nudi nešto uravnoteženiju emotivnu sliku, opet sa sjajnim vokalima i svirkom (pogotovo jedva čujnom dionicom na kraju). Vrijedne spomena su i pjesme “Iluzionist” i uvodna “Nećeš me, zar ne”, s pamtljivim basom na početku.

Ostatak albuma zvuči nešto manje pristupačno i nešto više predvidljivo. Ono što je evidentno – ovo je posebna faza u umjetničkom životu Natali Dizdar koja se neće svidjeti svakome. Slušatelji se mogu uvjeriti da Dizdar više nikad neće napraviti koncept poput “Iluzija” – previše je emocija i slomova uloženo u njega da bi itko kroz istu priču morao prolaziti dvaput.