Može li se vjerovati tuđim očima i vlastitim ušima?

Kada imate iza sebe 27 godina i šest manje-više genijalnih albuma, pravih malih remek-djela, onda to vjerojatno nije mala stvar. Kažem ‘vjerojatno jer osobno nemam iskustva ni s godinama ni s umjetničkim talentom Conora Obersta, ili novog Boba Dylana ako baš hoćete. Ali imam iskustva sa slušanjem njegove glazbe i to, da budem iskrena, samo lijepih iskustava.

Iako se do sada čitava priča o Bright Eyesima, zapravo, vrtila oko Oberstove persone, kojem su mnogi zamjerali pomalo ego tripovske ispade i pretencioznost, moram sa zadovoljstvom ustvrditi da na “Casadagi” to više nije tako.

Oberst je, bez sumnje, vrlo talentiran singer-songwriter i onaj genijalan um na kojem počiva čitav projekt, ali jednako talentiran je i njegov bend zbog kojeg je šesti studijski album Bright Eyesa njihov najzaokruženiji do sada i jedan od mojih (dosadašnjih) kandidata za najbolji album godine.

Album “Casadaga” je dobio ime prema spiritualističkom kampu u Floridi u kojem je Oberst proveo neko vrijeme, kontemplirajući, pretpostavljam, o svemu onome što na albumu možemo čuti. A raspon tema je prilično širok i kreće se od religije (ili anti-religije, bolje rečeno), preko uragana do jedne od najpopularnijih tematika današnjice – politike George W. Busha.

Pomalo apokaliptičan, album propituje (ne)postojanje Boga, religiju i koncept istine, a savjet koji ćemo od Obersta po tom pitanju dobiti glasi: “the Bible is blind, the Torah is deaf, the Qur’an is mute; if you burn them all together you’d get close to the truth.” Oberst kao novi propovjednik? Sumnjam, za takvo bi nešto čovjek trebao biti prilično siguran u ono što popovijeda, dok Oberst na svom novom albumu zvuči upravo suprotno – kao da ni u što više nije siguran, ali to i nije toliko bitno jer danas garancije ionako dolaze samo s veš mašinama.

U pjesmi “Soul Singer In A Session Band” najviše se približio Dylanu i The Bandu, što bi mogao, ali i ne mora biti razlog zašto je meni ovo najdraža pjesma na albumu. Stihovi pjesme kao što su: “I had a lengthy discussion about The Power of Myth/With a post-modern author who didn’t exist/In this fictitious world all reality twists/I was a hopeless romantic now I’m just turning tricks” pokazat će koliko je Oberst, zapravo, dobar, maštovit i šarmantan tekstopisac, ali i rastužiti svojim zaključkom da se svi beznadani romantici na kraju isprostituiraju. Doslovno ili metaforički, ponekad je svejedno.

Pomalo staromodna balada “Make A Plan To Love Me” još je jedan dokaz da lijepe stvari često dolaze u vrlo običnim pakiranjima, dok je “No One Would Riot For Less” jedna od onih o ljubavi i kraju svijeta te o tome kako te dvije ‘stvari’ nekako uvijek idu zajedno (“I’m leaving this place but there’s nothing I’m planning to take/Just you“).

Unatoč svojim temama, “Casadaga” nije ni depresivan ni previše ozbiljan album, jer mu to ne dozvoljavaju sve one akustične gitare, klarineti i prozračne orkestralne dionice. Također je bitno spomenuti da na njemu gostuju M. Ward, David Rawlings i Gillian Welch, zvučna imena američke indie-folk glazbe. Rezultat je ovaj indie-rock, alt-country, folk album o smaku svijeta i svemu onome što nas čeka nakon njega.

Ako nas čeka ovakva glazba, mene onda nije nimalo strah. Čak što više, mogla bi ta apokalipsa već i danas.