Može i mora to biti bolje

Početak mog druženja s ‘crvenokosim rockerom’ datira tamo negdje s početka osamdesetih, kada sam kupio njegovu solo ploču “Three Lock Box”. A sasvim je slučajno ispalo da sam i Van Halenov “Diver Down” nabavio otprilike u isto vrijeme. Veze između ploča i nisu neke posebne, no između njihovih prezentora i više su nego jake, što ne treba posebno isticati.

Jedino što je moj, valjda, problem da sam s “1984.” prestao ozbiljno doživljavati Van Halen, a to je vrijeme u kojem Sammy (pravim imenom Samuel Roy Hagar) započinje jedanaestogodišnju kontinuiranu suradnju s tim bendom (1985-1996), u kojeg se vratio 2003. i proveo dvije godine u jednom od brojnih pokušaja pravog reuniona. Što će reći da nisam baš najozbiljnije doživljavao Van Halenove albume s njim.

Radi toga je, mislim na suradnju s Van Halenom, njegova solo karijera zaleđena, što je šteta, jer su mu ploče obećavale puno više od onoga što je kasnije postao; sladunjavi pjevač i sporedni akter, s godinama totalno razvodnjenog benda. Što je, bez ikakve dileme, bio u Van Halenu, koji je uvijek pripadao (samo) braći tog prezimena. Bez obzira na njegov stalni i zavidan kompozitorski angažman.

Takav se odnos unutar benda i više nego ozbiljno odrazio i na njegove solo uratke nakon odlaska iz Van Halena, no karizma pjevača jednog od najpopularnijih američkih bendova (s kojim je ušao i u ‘Kuću slavnih’) pratila ga je i prati cijelo ovo vrijeme i donosi mu, objektivno, više koristi negoli štete.

E, sad, drugi je dio priče, možda i manje bitan, što Sammy Hagar sada, a govorimo o albumu “Cosmic Universum Fashion“, više sliči kopiji Kid Rocka i Van Halena, negoli ozbiljnom heavy rockeru, koji je svojevremeno doživljavan i kao američki odgovor britanskim metalcima i od kojeg su mnogi njegovi zemljaci imali štošta za naučiti.

Jer, on je ovdje sve i svašta pomiješao, baš onako pravo na američki način. Dominirajućem hard rocku pridodao je heavy metal, post grunge, alternativni rock, blues, country, funk, pa čak i new wave, synth pop i rap hop (ovo posljednje, iza riječi ‘čak’ odnosi se, doduše, samo, odnosno uglavnom na naslovnu pjesmu).

Istina je da su vokali i dalje izrazito snažni, što nikada nije niti bilo sporno, gitare pravo rockerske, s naglašenim riff/solo podupiranjem i heavy žestinom, bubanj isto takav, jak i razoran, skladnoritmičan, i sve je puno melodije.

No, sve je to nekako previše komercijalizirano (mrzim tu riječ, ali mislim da je tako najlakše dočarati ono što se ovdje čuje), previše jednostavno, prepamtljivo na prvi dojam, a opet, brzo zaboravljivo. Dakle, problematično, u najmanju ruku.

Jednako tako, preočita je sličnost s nekim drugim izvođačima i nazire se gotovo u svakoj od pjesama, pa bismo tako možda mogli razmišljati i o gubitku identiteta ili možda nedostatku originalnih ideja.

Muzički miks koji ‘krasi’ početnu i naslovnu pjesmu gore smo spomenuli, “Psycho Vertigo” je nekakva polureinkarnacija Alice In Chains, s dodacima hard riffova i solaža, ali i distorzivnijih tonova, a “Loud” (uključuje gostovanje Michaela Anthonya (ex-Van Halen), Billya Duffya (The Cult) i Matta Soruma (ex-Guns N’ Roses)) je nekako najhitoidnija i ‘kidrockerska’, onako, jedna ‘miješana salata’ većine spomenutih substilova.

Zanimljiva je koliko-toliko, i dosta žestoka, tek obrada pjesme The Beastie Boysa “Fight For Your Right To Party“, s AC/DC-evskim ‘riffanjem’, heavy solažama (Sammyev tour menadžer Paul Binder), te duplim pjevanjem koje podsjeća na Run DMC/Aerosmith suradnju u “Walk This Way”.

Lutanja se nastavljaju i u bluesy-boogie hard rock pjesmi “Switch On The Light“, u kojoj, pogađate sigurno, gostuje Billy Gibbons iz ZZ Topa, pa u bluegrass baladi “When The Sun Goes Down“, kao i u funky ‘obojenoj’ rockerici “24365“.

Prerađena koncertna obrada Van Halenovih laganih “Dreams“, spojenih s “Cabo Wabo“, vjerojatno je i najbolji segment ovog poprilično slabašnog albuma. I to takvog najviše zbog lutanja po svim presjecima, u kojima se čuje da se Sammy dosta traži. A ne bi nikako to trebao raditi, jer teško je vjerovati da je zaboravio napisati nekoliko dobrih pjesama. I to u periodu dugom čak osam godina, otkako je snimio zadnji album.