Monotonijom do najlošijeg albuma u karijeri

Oscilacije često znaju zavladati u inspiraciji bendova, pa nakon nekog dobrog albuma, slijedi lošiji i obratno, a Interpol je upravo u silaznoj putanji, ne samo zbog novog albuma, nego već i zbog odlaska Carlosa D-a.

Kada bend nazove album vlastitim imenom (izuzev Weezera kojem je svaki drugi album “Weezer”), dolazi do svojevrsne prekretnice u karijeri, ponekad je ona dobra, a ponekad i nije. U slučaju Interpola jasno je da više nemaju onu energiju i snagu koju su imali s “Turn on the Bright Lights”, te da je sve nakon toga pokušaj repeticije sličnih tema i atmosfera koje su ponekad legle na plodno tlo.

“Interpol” to sigurno ovog puta neće jer album je beskrvan s nizom stereotipnih interpolovskih pjesama koje već nakon uvodnih taktova prelaze u monotoniju kojoj nema spasa osim vađenja CD-a iz audio-uređaja.

Glavni problem “Interpola” je manjak imaginacije i inspiracije koja ih je krasila na početku karijere, pa su to zamijenili ‘orkestralnim mrakom’ s ‘rašpanjem’ gitara koje nisu toliko izražajne da bi dosegle nivo nositelja pjesama, a to je vrlo ključno za jedan rock/post-punk bend.

Većina pjesama se giba pravocrtnom linijom u kojoj se rijetko nazire refrenski dio, zbog čega je očito da na albumu nema nekih hitoidnih singlica za razvaljivanje radijskog etera, već je sve bazirano u nadi da će se starim fanovima sviđati ono što su u boljoj mjeri slušali na prijašnja tri albuma… Neke nove fanove teško mogu privući s “Interpolom”.

Uspoređujući samo dosadašnje najavne singlove poput “Slow Hands” i “The Heinrich Maneuver” s “Barricade“, već tu uočavamo sve probleme koji se protežu tijekom cijelog albuma. Slične glazbene teme u “Barricade” su smirene skoro do spokojnosti, pa Interpol zvuči kao da mu je vrijeme za poduži odmor. Ove tri godine su očito bile premalo…

Na trenutke, bend zvuči zrelo što se najbolje vidi u kompleksnoj skladbi “Always Malaise (The Man I Am)” gdje su svi elementi posloženi kao u najboljim danima, ali takva tamna dramaturgija je izolirani slučaj, pa bi se mnogo bolje snašla na njihovom debiju, nego ovdje gdje će vrlo vjerojatno ostati neprimijećena.

U jednom trenutku, imali smo nekoliko vrlo jakih bendova koji su imali uporište u glazbi Joy Divisiona, dok se danas to uvelike razvodnilo jer su ti bendovi krenuli drugim smjerovima ili jednostavno potrošili sve svoje dobre ideje, što je slučaj i sa Interpolom.

Nekako bih Interpol mogao staviti u košaru s The Killersima i Editorsima, a ta košara bi imala natpis ‘bendovi koji su obećavali mnogo’. Ok, The Killersi su skrenuli u čiste pop vode i time postali stadionska atrakcija (najbolji dokaz je koncert u Ljubljani), te time izgubili mračnu dozu “Hot Fussa“, dok su Editorsima razni eksperimenti više oduzeli nego donijeli dobrobiti u glazbenim kulisama.

Sva tri benda kreativno padaju od prvijenca nadalje, a najbolji dokaz za cijelu priču je i nedavno objavljeni solo-album ‘ubojice’ Brandona Flowersa koji je totalno neslušljiv (skoro kao Enrique Iglesias).

“Interpol” je album kojeg sam sad preslušao i ne znam hoću li ga ikad više jer ne želim pamtiti Interpol kao toliko blijedi bend kao što se prikazao ovdje, jer ovo im je definitivno najlošije ostvarenje u karijeri.