Monotoni okultizam

Iako je na sceni već punih sedamnaest godina, Voreu je ovo tek treći studijski album. U samom startu su pokušali, kao i gomila bendova, probiti se s demo uratkom, te s EP izdanjem.

Sve albume do sada su sami financirali i kad su napokon našli izdavačku
kuću, AFM Records, te potpisali ugovor s njom, oni su im odmah objavili
reizdanje zadnjeg albuma.

Baš zbog toga što su na sceni skoro dvadeset godina u Americi su već dobili status veterana, što se za europsko tržište nikako ne može reći. Ovdje se radi o relativno sporom death metalu, u kojem prevladava srednji, umjereni tempo, koji jako brzo postaje monoton, jednoličan, te naporan. Pjesme su dosta duge, u prosjeku traju sedam minuta, a prvi bend koji pada na pamet već nakon preslušane početne pjesme jest Bolt Thrower. Ali, Vore nije ni blizu njih.Bolt Thrower jedan je od rijetkih bendova koji je na sceni dvadesetak godina i unaprijed se zna kako će mu album izgledati, ali zato u sebi uvijek ima ‘ono nešto’, što publici naprosto ne dozvoljava da se opusti, da joj dosadi. A kod Vorea je situacija dijametralno suprotna – jako brzo dosadi.

Zašto dosadi? Pa kad krene prva pjesma”The Cruelest Construct” u trajanju od nepunih šest minuta, s oštrim bubnjevima i gitarskim, ‘rastezljivim’ riffovima koji neodoljivo podsjećaju na Bolt Thrower, te guturalnim vokalom, na koji se nadovezuje prateći vokal i lepršavi tempo, onda htio ne htio misliš da bi se album mogao odlično razviti u interesantnu cjelinu koja će biti slušljiva i u kojoj neće 50 minuta sve biti jedno te isto. Na žalost, ovdje se to nije dogodilo, i to je problem. Pjesme krenu obećavajuće, ali vrlo brzo upadnu u letargičnu monotonost.

“The Unseen Hand” isto kreće poletno, lepršavo, a onda kad prođu tri minute ni iz čega uleti gitarski solo, te nas čeka još dvije minute monotonije, slično kao i kod “Doomwhore“. Tek nešto bolja i zanimljivija je “The Claw Is The Law“, koja iako traje osam minuta, ima donekle upečatljv refren, pa malo razbija tu umrtvljenu monotoniju, zbog koje kako se album bliži kraju, umjesto da budeš opušteniji, sretniji, poletniji, osjećaš se sve umornije i težak sam sebi.

Produkcija je baš onakva kakva treba biti za death metal u kojem je mnogo distorzije i dubokih tonova, no ona ne može popraviti dojam da se radi o prosječnom djelu. Uglavnom, tko voli Bolt Thrower, pa čak možda i Incantation, moguće je da mu se ovaj uradak svidi. Ali, svi koji vole brzi, žestoki, brutalni death metal, na ovaj album ne bi trebali trošiti ni uši ni vrijeme.