Molly Nilsson: Mislima u prijestupnoj godini

“Nakon otkazanog leta, zaglavila sam na tokijskom aeorodromu kasno u noći. Moje isprekidano drijemanje na klupi prekinulo je okruženje koje je doprlo u moje snove; osobito veliki plakati u hodniku za odlazne letove na kojima je pisalo ‘2020’. Nesvjesna toga da je riječ o reklami za nadolazeće Olimpijske igre, moje misli su zalutale. 2020. (…) Čin je bačen; godina koja nam se približava, koja nije još sasvim tu, ali ipak je dovoljno blizu da je sasvim jasno ugledamo…”.

Ovim riječima Molly Nilsson opisuje pozadinu svog jednostavno naslovljenog osmog albuma – “2020“. Kako se već iz njenih riječi da naslutiti, album nam daje pogled u budućnost koja nije još sasvim tu, ali dovoljno nam je blizu da je osjetimo. S obzirom na to da je Molly Nilsson sklonija vraćanju u prošlost – “windows 95, is only a metaphor for what I feel inside” – pjeva u pjesmi  “1995” s prvog albuma, moglo bi se reći da je tematski zaista zaokružila cjelinu i da nam daje nešto drugačije tri godine poslije. Što je stvarni rezultat toga? Jedan osrednji album.

Kao fan Molly Nilsson, moram reći da mi apetit nije zadovoljen.  Album se sastoji od deset pjesama: nekoliko dobrih, nekoliko osrednjih, nekoliko lošijih. Sama priča iza albuma: napuštanje svojih starih načina, istraživanje svojih granica, potraga za jasnoćom, samorefleksija koja dovodi do obnove i novih prilika kod mene je dovela do visokih očekivanja od Molly da istu tematiku rastrga i razradi na sebi svojstven način; bilo je tu i par snažnijih pokušaja da se isto ostvari, no sve u svemu: nisam uvjerena. Dosta je to blago i tek zagrebano na površini u odnosu na Mollyjina prijašnja izdanja.

Uvodna pjesma “Every Night Is New“ progovara upravo o toj večeri na aerodromu gdje je Molly kratila vrijeme maštajući o 2020. Solidna stvar koja nam daje uvid u ostalih 9 pjesama u album – vraćanjem na tu večer ispunjenom anksioznim mislima o budućnosti, ipak se, makar nesigurno, hvata za slamčicu boljeg sutra: “I don’t care if the world is through; every night is new”. Svaka pjesma (osim prve, koja je svojevrsna programatska pjesma albuma) ima svoj motiv: u “A Slice Of Lemon“ dotiče se klimatskih promjena, u “Gun Control“ aktualnih protesta protiv posjedovanja oružja, u “Out Of The Blue“ o prekidu prokrastinacije i radu na najboljoj verziji sebe.

Dobra većina pjesama zapravo ima dobre tekstove; problem je što unatoč dobroj tematici ne dolaze do izražaja koliko bi trebale. “Serious Flowers“ je možda najveće razočaranje novog izdanja; počevši od klišejiziranog teksta do monotonog zvuka pa do vokala koji je sasvim izvan tonaliteta; nije mi jasno što se točno dogodilo, ali pjesma je neslušljiva. Zanimljivo što je upravo ona izabrana kao prvi singl s albuma. Slična stvar vrijedi i za pjesmu koja je slijedi, “I’m Your Fan“; izvlači je jedino očita referenca na Cohenovu “I’m Your Man“, no ipak je tek neznatno slušljivija od prethodne pjesme.

That being said, ima nekoliko dosta dobrih stvari. “Days Of Dust“ je druga stvar s albuma izdvojena kao singl i rekla bih da nosi cijeli “2020“. U ovoj upbeat pjesmi progovara o oslobađanju od svojih lanaca i pronalasku nove sebe. Jako je catchy, a po tematici i stilu smjestila bih je ravno na njezin prvi album.

Već spomenute “A Slice Of Lemon“ i “Gun Control“ su također na razini koju bih i očekivala od Molly; lijepo sročene i aktualne – ipak bih voljela da su, s obzirom na snažnu tematiku, barem malo upečatljivije. No većih prigovora nemam. Kao još jednog favorita za kraj istakla bih “Your Shyness“, jedna od tužnijih pjesama s albuma koja se, jednostavnim, ali konačno izražajnije hvata u koštac s vječnim nesigurnostima i sumnjama što vriju ispod površine.

“2020“ nije loše izdanje ako gledamo širu sliku; ima jakih stvari koje tjeraju na novo preslušavanje, što je najvažnije. No ako ga sagledamo u odnosu na njezin dosadašnji rad, znamo da je ipak na jednoj razini niže od one koja se očekivala. Solidno izdanje koje nije vrhunsko, a nije ni izrazito loše; baš kao što ni 2020. godina nije još sadašnjost, ali nije ni daleka budućnost.