Mogu li albumi pobijediti ispraznost singlova?

Najnoviji potez prog metal velikana Dream Theater djeluje kao najmokriji san svakog metal fana, svakog muzičkog nerda, svakog tko obožava koncepte, tko obožava fantasy, tko obožava priču, tko obožava temeljitost i tko obožava kada njegov bend napravi nešto – sveobuhvatno!

Dream Theater može napraviti što god hoće, može štancati albume koji će i dalje pokazivati njihovu nenadjebivu sposobnost muziciranja i nešto manje nenadjebivu sposobnost pisanja novi(ji)h pjesama, ali ovoga puta otišli su korak dalje. Ma što korak?! Maraton!E sad, najaviti konceptualni album nije nešto posebno novo (iako u vrijeme singlova apsolutno poslovno neatraktivno), niti za metalce niti za njih. “Metropolis Pt. II: Scenes From a Memory” iz 1999. pokazao je da to znaju raditi. Pa čak ni najaviti da će ga na turneji svirati od početka do kraja – i to su napravili. Ali ovo nije samo konceptualan album. Ovo je dupli konceptualni album. Ovo je album koji je samo posljedica koncepta.Sami kažu da nisu krenuli lagano, pa se priča razvila. Baš suprotno – odmah su krenuli složiti sve! Imali su cijelu priču, razrađene likove, radnju i cijeli svijet koji se u njoj našao, pa čak i website koji je svemu dao vizualni identitet. Osmislili su cijeli show, cijelu predstavu, cijeli film za koji se nadaju da će fanovi shvatiti kao odavanje počasti muzici. Petrucci i Rudess nadaju se da će ovo stati rame uz rame pričama kao što su Star Wars, Star Trek ili čak Harry Potter.A sama priča? Također hrabra i pohvalna. Napravljena za one strpljive, za one koji će je popratiti detaljno i bez preskakanja. A to je danas teško. To je teško i na razini EP-a, a kamoli duplog albuma koji traje preko 2 sata. Priča o izmišljenom svijetu budućnosti (2285. godina) koja na dosta razina objašnjava što se danas događa s muzikom.

Muzika je danas svima nama hitoidni pozadinski šum uz sve što radimo, a u “The Astonishing” predstavljaju je NOMAC-i, umjetna bića stvorena da kreiraju ‘savršenu’ muziku (ujedno i jedini vid zabave u toj surovoj stvarnosti) i ljudsko uplitanje u toj umjetnosti učine jednostavno – bespotrebnim.

Pored svega toga, car Nafaryus i njegova Arabelle te princ Daryus i princeza Faythe predstavljaju diktatorsku obitelj, kojoj se opire samo selo Ravenskill i glavni junak priče – Gabriel, čovjek koji zna pjevati i svirati. Naravno da se Faythe zaljubi u Gabriela, a to se najmanje svidi njenom bratu… Epske priče i epske borbe na kraju će nas dovesti do poštenijeg svijeta u kojem je muzika opet – dozvoljena!

A sama muzika? E, to je već jedna manje originalna priča. Ako ćemo na stranu maknuti maštovitost koju je Petrucci unio u ovaj projekt, onda će glazbeno ovo biti projekt Petruccijeve gitare (smislio priču i napisao skoro svu muziku) i Rudessovih klavijatura (napisao mali ostatak muzike), dok je ostatak benda ovo dobio kao gotov proizvod na koji su nalijepili svoje dionice…

A od ostatka benda opet je ovdje najprisutniji LaBrie, čovjek koji je svojim vokalom morao iznijeti sve likove (uz prisustvo pravog zbora) i cijelu priču. Čak 34 pjesma morale su donijeti ama baš sve što očekujete od ovog benda, pa čak mrvicu i preočekivano, ali u tim odnosima moralo se dogoditi da imate i puno više onoga što potencijalno ne volite kod ovog benda. Što god to bilo – prog razvaljivanje ili pop laganice.

Preživjeti te otrcane dijelove i dionice od Mariah Carey (“Act of Faythe”) nekad nije jednostavno, posebno ako se ne zadubite u priču. A singl “The Gift of Music“ mi je odmah bio jedna od najlošijih pop pjesama koje je ovaj bend ikada napravio. Zato epska “Lord Nafaryus” zvuči jako kazališno, “Our New World” kao dobar prog pop, rifčuge pršte iz “A Better Life“, a kalifornijski solo iz “A Savior in the Square“.

Jako puno akustičnih dijelova i presavršenog prebiranja po žicama na tragu “Silent Mana” (posebno “The Answer”) možda nisu najpoželjniji prog metal fanovima, ali u ovakvu priču jednostavno moraju pasati. Ipak, početak “A Life Left Behind” djeluje više kao Parni valjak nego kao Petrucci. Srećom, kasnije su otišli u smjeru Rusha.

Prošla su tri albuma i nekako se više ne priča o Portnoyu, nego o idejama koje im padaju na pamet. Ova će u ovom šarenom muzičkom svijetu sigurno biti sa simpatijama prihvaćena. Sigurno nisu prvi bend koji je toliko detaljno pristupio svojoj ideji, ali ipak to nije bilo tko. To je – Dream Theater!

Njihovu muziku prepoznat ćete kroz bilo koju strofu (pa tako i na ovom albumu), a ako muzika kao tema postane redovit dio fantasy svijetova, veselim se čuti još pokoji nastavak. Iako, po mogućnosti – možda pokoji bude i malo gnjevniji…