Moglo je i bolje, Melissa

Melissa Auf Der Maur, seks ikona devedesetih te članica bendova Hole i The Smashing Pumpkins, ovaj put je odlučila uz pomoć svojih slavnih prijatelja napraviti solo album, jednostavno nazvan “Auf der Maur“. Lista suradnika na albumu je prilično impresivna, a neki od njih su: Josh Homme i Nick Oliveri (Queens Of The Stone Age), Mark Lanegan (Screeming Trees, QOTSA, Mark Lanegan Band), Brandt Bjork (Kyuss), Jeordie White aka Twiggy Ramirez (Marilyn Manson, A Perfect Circle)…

No, da li je to bilo Melissi dovoljno da napravi i dobar album??

Krenuvši od prve stvari (“Lightning Is My Girl“) koja stvarno daje obećavajući dojam svojim nabrijanim riffovima, iako podsjeća na neki crossover Holea i pop-faze Sonic Youtha, album ima dosta uspona i padova. Tekstualno, riječima poput “Gonna let the lightining tuck me into my bed, electrified and Cherry Red“, Melissa se vraća u sredinu devedesetih, u doba nabrajanja različitih pojmova, te ako to nekako uspije povezat, tekst je dobar. Druga na albumu (“Followed The Waves”), koja je ujedno bila i najavni singl albuma, očitim produkcijskim sakaćenjem izgubila je velik dio organičnosti i tečnosti, iako je mogla sasvim dobro proći. Svjetla točka je uzbuđujuće bubnjanje Brandt Bjorka.

“Real Lie” i “Head Bound” najbolje je preskočiti i doći do “Taste You” na kojoj se pojavljuje i Mark Lanegan, doduše u minijaturnom izdanju na samom kraju pjesme. Stvari vrijedne pažnje su još “I’ll Be Anything You Want” i “I Need I Want I Will” na kojima se uočava Josh Hommeov skladateljski udio dok je ostale stvari na kojima gostuje mogao isto tako odsvirati bilo tko, bez da bi to netko uopće primijetio.

Dakle da odgovorim na postavljeno pitanje: Melissi je uz ovakav, skoro pa ‘all-stars’ bend mogla napraviti puno kvalitetniji album, bez ikakve potrebe za povratkom u post-komercijalnu glazbu devedesetih te se uz vizionare budućnosti rocka otpustiti u nezaboravno putovanje za nju – ali i za slušatelje. Ovako će ostati samo prosječan album, koji je trebao biti bolji.