Moby hoće da ga se sluša. Slušajte ga, vrijedi

“Innocents” je Mobyev jedanaesti album, čiji izlazak je najavio ovo ljeto posredstvom YouTube kanala, te nas istom počastio i prvim singlom “A Case for Shame”.

Album je snimio u svom stanu u Los Angelesu i kao na albumu prethodniku slike za omot albuma fotografirao je sam. Dakle, govorimo opet o jednom, skoro kompletnom Moby proizvodu jer je ulogu producenta ipak prepustio nekome izvana i to Marku ‘Spike’ Stentu, dobitniku nekoliko Grammya i suradniku već nekolicine etablirane glazbene ekipe.Osim te inovacije Moby uvodi još jednu, a ta je poziv u goste glazbenika od kojih za neke nikad ne bi posumnjali da će biti njegov prvi izbor. Upirem prstom u u trojac Mark Lanegan, Wayne Coynea i Damien Jurado. No navedno, plus činjenica da ni ovaj album neće polučiti uspjeh kakav je učinio album “Play” jesu i ostaju jedine razlike od dosadašnjeg Mobyevog opusa. Album dalje ne nudi nikakva luda iznenađenja, već hrpicu balada što laganijeg, što mrvicu ubrzanijeg tempa. Dakle ništa zbog čega će se glazbena industrija zatresti. Ali ako se uspijemo tren odmaknuti od svih silnih očekivanja od Mobya, koja počivaju na činjenici da je isti nekad bio toliko ispred vremena, a sada to više nije i pokušamo poštovati konstantnost koju je uvijek nudio, ovaj album nije za kuđenje, već za nazivanje klasikom, Moby klasikom.Ima tu nečeg jednostavnog što privlači, onako polagano, na ponovljena slušanja, teško na prvo. Da se nazrijeti u svemu tome težnja zrelosti i neko Mobyevo duhovno raspoloženje koje ga očito u ovom ozbiljnijem razdoblju života prožima. Zato zabavlja ta suprotnost tome koja tako silovito probija kroz nekoliko stihova koji nisu ništa doli površinsko poimanje ljubavne tematike, te ostavljaju dojam njega kao tek nezrelog dječarca. Npr. “I know you don’t love me but you don’t have to be so cruel…Treat me like a lowdown stupid fool…“.

Prva pjesma “Everything That Rises” model je iskušane formule, lagane atmosferično opuštajuće glazbe koja te pri samom kraju tek trunkicu diže. Druga “A Case for Shame” te slobodno može uvesti u meditativno stanje. Uvođenju svakako podpomaže upečatljivi glas dugogodišnje posuđivačice glasa Mobyevim pjesmama, Inyang Bassey. S trećom “Almost Home” nagaziš na tu malu minu sreće koju s lakoćom donosi taj indie/folk touchom baždiran glas, ukratko falsetto, Damiena Jurada. S četvrtom “Going Wrong“, instrumentalnom, već ti srce totalno polagano kuca i usporen ti je životni beat i miran si i prozračan i lagan, a za sve je kriv taj silno polagan tempo kojeg sitnim bodom vezu i ukrašavaju zvuci piana. Pjesma je to tako filmskog zvuka, a pogodna za pozadinu svake malo čudnije televizijske serije, te ostaje za vidjeti tko će je se u tu svrhu latiti prvi.

Sljedeća pjesma “The Perfect Life” donosi buđenje i uzbuđenje koje se i očekivalo od gostovanja gospodina Waynea Coynea. Wayne donosi veselje i slobodno može se reći sami vrhunac albuma uz čudnjikave stihove i gospelski štih koji postaje sve osjetniji s curenjem minuta.

Slijedi “The Last Day” koja više od ijedne zvuči kao Moby, onaj dobro znani Moby. Opet smo nisko, u jako niskoj frekvenciji koju probijaju pozadinski vokali i dugotrajni loopovi.

Album dalje donosi još nekoliko pjesama ublaženih vokala lišenih stihova kao “Long Time” i “Saints”, te upečatljivo najčudniju kombinaciju, odnosno gostovanje Marka Lanegana. “The Lonely Night” odiše Markom, njegov glasovni doprinos lijepo se uklapa u Mobyeve glazbene zamisli, te tvori jednu zbilja lijepu kompoziciju Cohenovskog štiha, kakvom se, uvjerili smo se dosad nekoliko puta Moby rado priklonio.

Moby i prijatelji donose nam jedan slastan kompot različitog voća iz kojeg će svatko birati ono koje najviše voli kako bi ga pojeo prvo, ali neće puno pogriješiti ako kuša i svo. Kompot je to koji daje okus nostalgije, a nostalgija uvijek donese i ona mila sjećanja do kojih ti je stalo, pa se zadržiš malo na tom mjestu koje evocira lijepe uspomene.

Dakle, tko pokuša album preslušati jednom, vratit će mu se opet, barem još jednom. Što je na kraju bio i sam cilj Mobya, naime, on smatra da u današnje vrijeme rijetko tko sluša cijele albume, pa ako se nađe ljudi koji će njegov poslušati u cjelosti, uspio je. I je, jer vjerujem da se takvih ljudi našlo.