Mnogo razloga za nestrpljivo iščekivanje

Jazz fanovi, pozor – CD o kojem upravo čitate navješćuje mnoga veselja, koja nisu povezana samo s njegovim sadržajem! Riječ je, naime, o prvom disku što nam je na redakcijsku adresu pristigao u okviru nedavno oformljene “Keepnews Collection” – zbirke reizdanja koju je ove godine pokrenuo legendarni producent i jedan od najdugovječnijih izdavača čitavog jazza, 84-godišnji Orrin Keepnews, suosnivač Riversidea i Milestone Recordsa.

Potaknut mogučnošću da putem 24-bitnog remasteringa gotovo potpuno restaurira zvuk velike većine sessiona koje je producirao, izdavački bard odlučio je ‘ne gubiti vrijeme sa svojim nasljeđem i objaviti ga u dostojnom obliku’, kako je sam izjavio u telefonskom intervjuu.

Mora se priznati da pritom nije preuveličavao stvari; izdanja Riversidea i Milestonea često predstavljaju pravo blago, od kojih su mnoga direktno ispisivala povijest jazza. Dovoljno je spomenuti da su prve Keepnewsove produkcije za Riverside iznjedrile ploče Theloniousa Monka (prva uopće bila je izvrsna “Monk Plays Ellington”, 1955.) početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Otada Keepnews jedva da je ikad zastao u poslu: stoga se prvih deset naslova “Keepnews Collectiona” čine uistinu dostojnim obilježavanjem jedne od najimpresivnijih ostavština čitavog jazza, iz barem dva razloga – vidljivih i na disku “Everybody Digs Bill Evans“.

Prvo, ako je glavni pokretač reizdanja bila mogućnost ostvarenja (gotovo) izvornog zvuka originalnih snimki, stvar je uspjela u potpunosti. Evans je svoj drugi album snimio u prosincu 1958. godine, sa svim nedostacima tadašnje tehnologije. 24-bitnim remasteringom, međutim, snimka je dovedena gotovo do savršenstva. Ovo ne treba shvatiti u smislu prvotnih super-masteringa, rađenih početkom devedesetih, kada se zvug peglao do perfektne čistoće i ostajao posve bezdušan, plošan i suh.

Naprotiv, na ovom izdanju sve je čisto, ali s osjećajem prostora, atmosfere i zraka, što je zvučna slika za kojom posebno vapi eterealni i titravi Evansov stil. Tek tu i tamo osjeti se rezonancija visih tonova, no daleko od iole ozbiljnije smetnje slušateljskom iskustvu.

Drugi razlog zbog kojeg ovu ediciju nikako ne valja propustiti jesu, ne biste vjerovali – tekstovi u popratnoj knjižici! Iako su danas jazz-diskovi najčešće opremljeni izvornim tekstovima objavljenima uz prvotno otisnuti LP, Keepnews ide i korak dalje pa nam uz originalni popratni tekst donosi i novih 11 stranica vlastitih uspomena o suradnji s Evansom i nastanku albuma – i bez ikakva pretjerivanja, riječ je o pravim draguljima jazz-historiografije.

Valja, naime, imati na umu da je Keepnews oduvijek (još od popratnog teksta za spomenutu “Monk Plays Ellington”, koja bi također trebala izaći u sklopu ove kolekcije) svojim liner notesima podizao prašinu i bacao novo svjetlo na izdanja koja je potpisivao. Vrhunski kompetentan, veoma iskusan insider jazz-industrije u stanju je pogoditi bit glazbe kojoj je kumovao bolje od kritičara samih, dok glede događaja i ljudi posjeduje upravo zaprepašćujuće pamcenje, ali i sposobnost da ih sažeto i jasno prezentira, u čemu mu je zacijelo pomoglo iskustvo urednika časopisa Record Changer prije negoli je pokrenuo Riverside.

No, bez obzira na sve to, fascinira koliko je svježe i intrigantno isti čovjek u stanju pisati i pedeset godina nakon (!) događaja kojeg se dotiče. Nove Keepnewsove napomene uistinu su dostojne tvrdoukoričenog izdanja, i sposobniji bi izdavač u njima lako mogao koncipirati vrhunske i rijetke jazz-memoare.

Za ovu prigodu izdvojit ćemo tek jednu, iz koje je vidljivo kako Riverside nikada ne bi došao do Billa Evansa da nije bilo Evansova bivšeg kolege iz trija, gitarista Mundella Lowea, koji je, znajući kolika je pijanistova introvertiranost, Keepnewsa nagovarao da ga pusti u studio tako što mu je puštao Evansovu demo-kazetu u slušalicu telefona (a kad se razmišlja što je producent pritom zapravo čuo, valja imati na umu da je riječ o kazetofonu i telefonu iz 1955. godine!)…

Zapravo, možda dotične naprave i nisu bile toliko loše, jer je Keepnews uistinu pozvao Evansa, s njime snimio prvu ploču (“New Jazz Conceptions”, 1956.) i – vidjevši da kolege jazzeri visoko cijene ploču – dobrih dvije godine nagovarao pijanista na sljedeće snimanje. U međuvremenu je Evansa nepogrešivo locirao (a tko drugi nego) Miles Davis i uvukao ga u snimanje revolucionarnog “Kind of Blue”, nakon čega se modalno reotkriveni Evans konačno usudio sjesti u kontrolnu sobu, za suradnike lucidno odabravši suptilnog, samozatajnog basista Sama Jonesa i najboljeg bubnjara među ovisnicima (i najvećeg ovisnika među bubnjarima), Philly Joea Jonesa.

Iako je navedeni dvojac potpuno međusobno oprečan – krajnje umjereni basist toplog i dugog tona, i jedan od najsilovitijih bubnjara uopće – ovaj album pokazuje kako njih dvojica u protimbi stvaraju kontrast u kojem Evansove kristalno profinjene, zvonke strukture donose konačnu zaokruženost cjeline.

U tom smislu posebno se ističe vrhunski kreativan pristup standardu “Night and Day” Cole Portera, gdje Jones u kreolskom ritmu pomalo vuče na eskapade Arta Blakeya – te još više briljantna obrada Rollinsova “Oleo“, koju Evans izmješta iz tipične bebop-frenetike, ali i pokazuje mnogo od svoje virtuoznosti, zauvijek demantirajući tvrdnje kako je riječ o sentiš – pijanistu: da ne znate o kome je riječ, lako biste pomislili kako ste naišli na Monka na ecstasyu.

Ono što ovaj album dovodi u sferu čiste petice, međutim, jest upravo celestijalna ljepota balada i Evansovih solo-komada. “Young and Foolish” toliko je rafinirana i koloritna da odmah zasjenjuje otvarajući bop “Minority“, dok “Tenderly” donosi mnoštvo suptilnih, kristalnih Evansovih konstatacija, između kojih slušatelj može iskusiti neslućene prostore za sva svoja raspoloženja.

Vrhunac albuma je ipak Evansov trademark “Peace Piece“, vrhunaravna sedmominutna meditacija uz apsolutno minimalan broj upotrijebljenih sredstava. Evans ovdje tretira jeku i tišinu ravnopravno tonu i harmoniji, lijevom rukom ostvarujući puls planeta koji spava usred kozmosa, ostavljajući vas da u čudu piljite u krugove koji se šire na površini noćnih tišina.

Utoliko je zanimljivije pročitati kako je ovaj dragulj ekspresije Evans izbrusio slučajno, radeći na obradi skladbe “Some Other Time” Leonarda Bernsteina, od koje se bio sasvim udaljio i koju je naknadno snimio, ali nije bila uvrštena na album. Keepnews nam ovdje donosi i tu snimku, dostojno zatvarajući restauriranje vrhunskog albuma čije slušanje teško može dosaditi. Evans će možda snimiti i boljih ploča, ali njegove balade će malogdje biti ovoliko interesantne.

Uistinu bi se morali dobro napregnuti da zamislimo ljepši početak jedne edicije legendarnih reizdanja. Keepnews se očigledno latio posla sa strašću i žarom koja korespondira s važnošću izdanja što ih namjerava objaviti. Stoga, poruka može jedino glasiti da smo prilično nestrpljivi u iščekivanju novih bisera iz Keepnewsovih arhiva, koji su konačno dobili pravi tretman.