MNEK: Konačni prvijenac ponosnih duginih boja

U moru današnjeg uistinu raznovrsnog popa, gdje žanr koji je nekad bio dovoljno omeđen više ne poznaje nikakve granice, s vremena na vrijeme se pojavi netko zbilja vrijedan pažnje. Iako je prvi ugovor potpisao već s 14 godina, MNEK je strpljivo čekao svoj pravi, njegovog talenta dostojan probitak. Kao što i pjeva među prvim pjesmama na izdanju, “Everybody’s asking why they haven’t heard my album yet, I had to come correct”, čekanje je opravdano. Široj je javnosti (možda) poznat jedino zbog odličnog hit dueta sa Zarom Larsson, “Never Forget You”, gdje je i koautor. Međutim, izlaskom prvijenca “Language”, to će se promijeniti.

Lista zvijezda za koje je do danas pisao i(li) producirao, impresivna je. Turbo domišljati MNEK, punog imena, Uzoechi Osisioma “Uzo” Emenike, imao je prste u stvaranju pregršt odličnih pjesama pop pejzaža današnjice. Tek mu je 23 godine, a već je surađivao s najvećima. Samo neka od velikih imena su Madonna (“Living For Love” i “Hold Tight”), Beyoncé (“Hold Up”), Dua Lipa (“IDGAF”), MØ (“Final Song”), Little Mix (“Touch”) i Duke Dumont (“Need U (100%)”). Zanimljivo je da je djelomično zaslužan i za dominaciju Jaxa Jonesa ove i prošle godine sa singlovima “You Don’t Know Me”, “Instruction”, “House Work” i  “Breathe”.

Vratimo se mi na album. Već od prve pjesme odnosno više intra naslova “Background”, MNEK daje slušateljstvu do znanja da će slušati izdanje puno čvrstog samosvjesnog stava, odmjerenog humora sa zdravom i potrebnom društvenom porukom te se cijelo vrijeme dosta dobro zabavljati. U spomenutom intru čuje se kako dvije djevojke u noćnom klubu raspravljaju oko izgovaranja njegovog imena što sve u svemu zvuči, usudim se reći urnebesno. Obzirom da velik broj publike ne zna pravilno izgovoriti njegovo umjetničko ime. Skačemo na prvi link postavljen u recenziji, odličnu stvar “Correct”, minornih latino influenci i ludog pomalo trap beata. Ovo je tek prva od nekoliko pjesama gdje je MNEK lijepo obradio određeni problem i kreativno ga provukao kroz glazbeni filter.

Slijedi najavni singl “Tongue”, hrabar potez za tu ulogu. Radi se o onakvoj stvari kakve ja volim zvati ozbiljan pop. Pomalo smiješna tema, nekome samo puki flert, obrađena dramatično. Ovdje ima šaptanja, niskih nota, visokih tonova, isprepletenih melodija što u podlozi što u vokalima. Rezultat je jedan od najjačih pop ear candyja godine. “I’m putting both hands over my mouth, I can only hope nothing’s gonna come out, but there it is on the tip of my tongue – I think I love you, I think you’re the one”, vješto MNEK provodi ove iskrene riječi kroz sve refrene pjesme čineći svaki novi sve uzbudljivijim.

Preko kojeg sladunjavog broja dolazi drugi singl s izdanja, super šarena kolaboracija “Colour” s Hailee Steinfeld. Iako sasvim pristojan singl, ne dotiče posebnost prethodnog, a za samu Hailee uopće ne razumijem što radi ovdje, niti u industriji općenito. Sada će se zaredati 6-7 pjesama koje bi sve redom mogle biti singlovi i služe kao dokaz koliko je MNEK zapravo dobar. “Body” je zgodna upbeat oda govoru tijela. “Cause I may only speak English, but another language I know is body”, sugestivno će MNEK. “Honeymoon Phaze” je jedna od onih core album pjesama. Upravo ono što je sržno. Njegove melodije nikad nisu dosadne, nikad sasvim predvidive. Doprinos je bogat, a svaka je pjesma avantura koja se od početka do kraja lijepo razvija sama za sebe.

Nakon naslovne pjesme, dolazi fantastična trojka, “Girlfriend”, “Paradise” i “Crazy World”. Prva bi se lako mogla nazvati jednostavno lame. Međutim, do kraja pjesme isti taj lame postaje plesanje po sobi i slušanje što se zapravo dogodilo. Pop babinjak, otprilike. Brutalno dobro funkcionira. Njegov smisao za humor, šalu na svoj račun i taj kameleonizirajući glas, sve mogu izvući. “Paradise” je bila izdana prošle godine, ali nepravedno nije bila zapažena. Apsolutni highlight albuma stoji za najviše emocijama, odnosno nostalgijom, opijenu pjesmu. Stvar toliko razrađena, da je to čisto uživanje. “Crazy World” je na prvih par slušanja ako ne i najbolja pjesma na izdanju. Od teme do egzekucije iste, MNEK ne posustaje, ne popušta, ne gubi fokus. Zabavlja, inspirira, ali kao što rekoh, opet daje ozbiljan pop.

Spoj “Paradise” i “Crazy World ” jedne za drugom, dostojanstven je, direktan i vrijedan. Jedan miks teških emocija, razočaranja u svijet i u ljubav, ali korača se dalje uzdignute glave, više-manje širog osmijeha na licu jer optimizam i dalje postoji.

Album će završiti s par manje zanimljivih brojeva tematikom i osjećajem nalik ostatku albuma, ali s manjim utiscima. MNEK je poseban po tome što pjeva bez dlake na jeziku. Radi hitove od tema koje drugi gay kolege ne obrađuju ili izbjegavaju u cilju stvaranja široj publici ‘prihvatljivijeg’ materijala. Koliko god to apsurdno zvučalo, gurati glazbu u takve kategorizacije ili kaveze, on radi gay muziku. I to odličnu. Sviđalo se to široj publici ili ne, nevažno je, jer oni kojima je (više) usmjerena, silno će uživati. Njegova glasovna kreativnost, virtuoznost, se mora ozbiljno shvatiti i cijeniti, koliko je uzastopna i uvijek zabavna. Pomalo neočekivana. Pjesme su svaka na svoj način mali hitovi, samo ponekad sladunjave.

Slušajući “Language” točno se osjeti da taj MNEK touch kroz sve pjesme koje je do sada napravio s drugim umjetnicima. Album je krcat mogućim singlovima koji, na njegovu nesreću, neće proći, jer je njegov stav preiskren, suviše direktan i nažalost za većinu, too much. Srećom, publika koja razumije njegovu magiju, s njim je svim srcem. Jednako ponosna kao i on sam.