Mladi reunion thrash metala

Ima jako puno bendova i žanrova koji iznova revitaliziraju raznorazne smjerove i stilove iz prošlosti. Na taj način dobili smo svakojake kombinacije, ali ovo što su Warbringer napravili, to se rijetko viđa!

Dok Shadows Fall i Lamb of God ponosno pokazuju neke sitne detalje iz thrash pokreta, a Trivium izigrava modernu Metallicu, ovi kalifornijski mladići odlučili su se za potpuno jednostavan pristup.

Shvatili su da im današnja glazba ne valja i da nije dovoljno žestoka i iskrena pa su snimili apsolutni, stopostotni, iskreni, nedvosmisleni thrash metal album na pragu Exodusa, Slayera, Overkilla i Kreatora.

Čak bi se usudio i izbjeći izraz ‘na pragu’ jer bi svatko pomislio da je ovo zaboravljeni album iz, recimo, 1984. Ali dečki iz Warbringera imaju toliko godina da nisu bili rođeni niti kada je izašao, recimo, “Seasons in the Abyss”, a neki od njih čak ne smiju niti legalno piti u svojoj državi.

Iako mi nije jasno kako neki mladi metal bend može uspjeti bez hektolitara alkohola, Warbringer su složili album koji zvuči kao kad se vrag vozi u svom autu. Bijesno, ‘pumpajuće’, brzo, ratnički i starinsko.

“Total War” već vidim kao moderni (iako nema smisla upotrebljavati tu riječ) thrash hit, a “Hell on Earth” i po imenu i po ultra-brzini ostavlja slayerovski okus u ustima.

Jedan mali akustični intro (također iz tih vremena) pojavio se samo na početku “At the Crack of Doom“, ali se i on brzo pretvorio u istrzavački festival riffova, death ritmova i vokala koji režanjem zvuči kao totalni sin Toma Araye. Bubnjar nosi thrash ugođaj sa sobom, a njega začinjavaju gitaristi koji su odsvirali sola onoliko koliko i dolikuje ovakvom albumu – hrpetinu.

Prvo mi nije bio jasan smisao ovog albuma, ali kad vidim kako ovi klinci peglaju, neke stvari su mi postale jasne. Kod njih očito nema sredine. Cijeli paket je ovdje – uske traperice, koža, crne majice, metalne zakovice i remeni, visoke bijele tenisice, ime benda, ime albuma, cover albuma, imena pjesama, logo, tematika i, što je najvažnije – muzika. Sve je thrash metal!

Warbringer sami govore da su ogromni fanovi ovakve glazbe i htjeli su napraviti glazbu uz koju jednostavno morate ‘headbangati dok se ne zbljujete’. Čak i riječi su takve da ne baljezgaju o smislu života (ili, ne daj Bože, politici), već su takve da samo služe da pogađaju osjećaj ovakve muzike.

Što bi to značilo? Rat, gnjev, nasilje, smrt, krv i Sotona. I to što jače, izraženije i izravnije. I to mi je totalno okrenulo ploču kad se radi o ovom bendu.

Oni koji će ovdje tražiti originalnost jako će se razočarati, jer bi mogli pomisliti da je riječ o nekom starom bendu. Nemojte se s tim truditi jer ćete totalno promašiti bit priče. Ovo je čisti, iskreni thrash bez primjesa i filozofije. A postoji toliko thrash fanova na svijetu, da će Warbringer nakon dugo vremena većini od njih izmamiti osmijeh na obraz, jer napokon vide mlade dečke koji shvaćaju thrash, vole ga i sviraju onakvog kakav jest. I gaze!

New wave of American Thrash Metal. Samo što nije uopće ‘new’.