Leifert
Leifert
Datum izdanja: 20.02.2013.
Izdavač: DIY
Žanr: Alternative, Elektronika, Pop
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Rijetkost je da ovako željno iščekujem nečiji album. I k tome još na domaćem terenu.
O riječkoj perspektivnoj grupi Leifert
posljednjih mjeseci čitatelji su imali prilike upoznati se i putem ovih
stranica – njihov put započinje prije nekoliko godina, kada su tri mlade
djevojke pod imenom Larve osvanule s tri studijske snimke; “List”,
“Razum” i “Bubimir”.
Moji dojmovi o ovoj grupi od samog početka pa do
danas ostali su beskompromisno pozitivni – njihove pjesme, mladenački
naivne i odrješite, istovremeno iskazuju ogorčenje stanjem stvari vezano
uz lijepu našu ‘prirodu i društvo’, dok s druge strane zvuče tako
oslobađajuće, poletno, svjetski.
A među nadobudnim mladim underground grupama, jedna s kojom su Larve (sada Leifert) na neki način blisko povezane od samog početka, nedvojbeno je donedavno aktualan punk- a sada aktualan post-punk sastav – Diskurz. Kritika je mahom pozdravljala Diskurz kao veliku trojku svoje generacije, no jednim dijelom joj nije ostala sklona i nakon što je Diskurz učinio radikalan – jednako divljenja vrijedan (i sasvim opravdan) zaokret svojim drugim albumom. Trojka je brzo pokazala kako ne želi biti ‘punk bend’ za mase, već su slijedili vlastiti instinkt i odlučili autorski sazrjeti.
Bojan Bajić, predvodnik Diskurza, započevši svoju paralelnu suradnju s Leifertom u vrijeme njihove tranzicije iz trija Larve u elektronski naglašeniji duo (Vida je bila donedavna članica, spriječena studentskim obvezama da nastavi s radom u Leifertu), i sudeći po njegovom radu u matičnoj grupi, prometnuo se u vrsnog mladog producenta – bitno pomogavši Petri u realizaciji njezinog debitantskog uratka. Tako da smo u konačnici dobili jedan ubojit mladi tandem koji je isporučio album, za ovo podneblje nikad u potpunosti prihvaćene (ili shvaćene?) sumračne elektronike koju nastavlja krasiti bezvremena ljepota alternativnog zvuka, kakav je nažalost netragom nestao još devedesetih, netom prije opće asimilacije mainstreama i undergrounda.
Leifert u svojem zvuku nesumnjivo kriju brojne utjecaje i uzore, ali su uspješno izbjegli klopku suštog ugledavanja i kopiranja tih utjecaja i uzora, kao i direktnog uspoređivanja s njima – rezultat je vlastoručni potpis, kojim bez dileme Petra i Bojan odbijaju biti retro. Tu svakako doprinosi i Petrina karizmatičnost uz odličan, direktan vokal koji se ne zamara suvišnim afektacijama, tek na trenutke dodatno, prigodno obojan predivnim dvoglasnim uplivima.
U svojih 35 minuta, album nema niti jedan slabi trenutak – ja ću doduše imati poneku ‘zamjerku’ utoliko što znam kako zvuče ranije, izvorne verzije pojedinih pjesama (prvenstveno se ovdje referiram na primjer nove verzije “Lista“), no istovremeno neću kriti svoje paralelno oduševljenje jer Leifert su se usudili originalnim verzijama udahnuti potpuno novi život, učinivši na taj način i jednu i drugu stranu svoje priče jednako autentičnom i (kolekcionarski) poželjnom!
12 numera nudi pristojnu dozu adrenalina i sumračne ugode, započevši simboličkim instrumentalom “Lepota“, kojeg potom prati i njihov aktualan, prvi singl “Ništa“. U odnosu na ostale pjesme, “Ništa” ima puno jasnije izražen društveni angažman – “idu započeti, neće završiti…” / “Zaborav slijedi i dublje ih jede…” / “Nadaj se da su svjesni što rade, jer ja imam sve manje nade!” – jasno su iznesene crtice iz svakodnevice protkane neizvjesnošću, frustracijama i nemogućnošću ostvarivanja vlastitih snova o uspjehu, kao i odupiranje društvenoj obijesti, što je savršeno sažeto u samom refrenu – “Nikad nećeš dobiti išta!“.
Niz nastavlja jedan od ultimativnih dragulja Leiferta – pjesma koja je u svojoj prvotnoj verziji u javnosti zaživjela čitavih godinu i pol dana prije objave albuma, “Žena u godinama” – koja progovara o preranom sazrijevanju, sudeći po tekstu u kojem pripovjedačica inzistira na vlastitoj uglađenosti (“Ja sam žena oslovljena na ‘vi‘”…), dok istovremeno nestaje u vremenu i prostoru (“… zaboravljam često…” / “… da sam rekla nešto…“). Uz spomenuti “List”, slijedi “Jegulja” – istovremeno predivan ali i uznemirujuć vapaj (“Stotinu ljubavi, ne daj se Bože…” / “Ja sam sama!“). “Promjenjiva” krije dašak optimizma i težnju za unutarnjim mirom (“Stiže osjećaj, stiže divan dan – on mi pomaže održati san…“).
Niz konkretnih pjesama ‘prekida’ ulomak jednostavnog naziva “Outro” – dvominutni plesni eksperiment kojim se Leifert na duhovit način poigrava percepcijom slušatelja, namjerno smjestivši ‘odjavnu špicu’ usred cijele priče. Sukladno tome, pred kraj albuma možemo čuti još jedan eksperimentalniji komad – duhoviti elektro-pop intermezzo “Leifert ist gut” – u kojem Leifert ne kriju vlastiti smisao za humor, odabravši računalni govorni program, koji u dafovsko-kraftwerkovskoj maniri ponavlja zadanu njemačku frazu, pritom sugerirajući prizor sulude motorističke jurnjave iz nekog distopijskog filma.
Snažnu kičmu albuma u njegovom nastavku čine jednako impresivna, nihilistički protkana pjesma “Suton” (“Dva utopljena lica, iza primjetna dosega, bolujemo a gledamo ispred sebe, usred ničega…“), zatim fenomenalne “Ptice“, koje imenom i odabranim stihovima odaju hommage Hitchcocku (“Gomila crnih jata u daljini se bliži čujno, mene sumnja hvata – i nelagoda…“), uz solidnu re-interpretaciju čuvenog “Razuma” i završni udarac, pjesmom koja zatvara album – “Stoljetna mladost” – neoborivom odom mladenačkoj postojanosti.
“Leifert” nije tipičan ali je idealan album za današnje vrijeme. S jedne strane zvukom ga vežu neke davne uspomene ali istovremeno su te uspomene pretočene u jedan moćan, nemilosrdan debitantski uradak – sada i ovdje. Krasi ga upravo unutarnja radost koja novoj generaciji slušatelja nedostaje i koja će možda pomoći ublažiti jedan, već davno uspostavljen generacijski jaz. Iz tog razloga, Leifert ima svoju važnost i zaslužuje svoje malo veliko mjesto pod suncem (ili ako ćemo simbolički, pod njegovom pomrčinom). Dodatni bodovi idu u prilog tome što je Leifert hrabro uplovio u samizdat vode, podigavši pritom ovaj svoj album na dodatnu estetsku razinu (kompaktna ploča upakirana je u neobičan format, poput fine, introspektivne razglednice).
Uz dar skladanja domišljatih fraza na materinjem jeziku, obje frakcije – prvotne Larve i na posljetku Leifert – pokazivali su i nastavljaju pokazivati iskrenu motivaciju i zanos, uspješno pronašavši i ovom pločom jasno definiravši svoj zvuk – pritom hrabro kročivši prema avangardi, čime smo dobili jednu novu, istinsku alternativnu tvorevinu sa zdravim ambicijama koja, ako će ustrajati na ovakvoj kvaliteti i odlučnosti da zadrži vlastiti karakter, ima sve izglede za daljnji uspjeh – i na posljetku ono što se zove kultni status.