Mistično putovanje kroz vrijeme u ugodnom društvu

    3404

    Blackmore's Night

    Secret Voyage

    Datum izdanja: 29.06.2008.

    Izdavač: SPV / Trolik

    Žanr: Folk Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. God Save The Keg
    2. Locked Within The Crystal Ball
    3. Gilded Cage
    4. Toast To Tomorrow
    5. Prince Waldeck’s Galliard
    6. Rainbow Eyes
    7. The Circle
    8. Sister Gypsy
    9. Can’t Help Falling In Love
    10. Peasant’s Promise
    11. Far Far Away
    12. Empty Words

    Ritchie Blackmore ne posustaje niti na trenutak. Veliki, jedan od najvećih gitarista svih vremena, moram to opet istaknuti, čovjek kojemu su se često znali pretpostaviti mnogi drugi koji ‘prebiru’ po žicama, ponovno je dokazao da je strašan lik. I to ne samo gitaristički. Jer ponovno je, po šesti puta, sa svojom, odnedavno i ozakonjenom životnom družicom Candice Night i putujućim sviračima (Band of Minstrels) napravio fantastičan album.

    Album koji je toliko sličan prethodnim pet, a opet, album koji ima neke bitne, ili možda i ne tolike kolikima se meni čine, razlike. Naime, “Secret Voyage” se više od bilo kojeg prethodnika oslanja na električne gitare, koje su vrlo jaka ‘dekoracija’ gotovo svih pjesama, a pojačan je i utjecaj njihovih akustičnih izvedbi, u kojima veliku pomoć imaju i od mandoline. Kombinacija tih dvaju instrumenata, pogotovo u suradnji s pjevanjem naprosto je zadivljujuća.

    Isto tako, proširen je spektar muzičkih utjecaja, pa se tako, uz, daleko najuočljiviji utjecaj renesansnog, naziru i utjecaji ranijih (srednjevjekovnih), ali i kasnijih muzičkih razdoblja (baroka i klasike), kao i rocka. Dakle, doživljavamo li ga kao još jedno folk rock ostvarenje nećemo pogriješiti, mada je to ipak malko ‘presuh’ doživljaj.

    Usto, ‘pročeprkalo’ se i geografski malo šire, po starim, zaboravljenim tradicijama nekih europskih zemalja, pa je i dio njih dobio svoj udio u ovom albumu. Koje, spomenut ćemo ih kasnije. Nadalje, iako je nešto ‘tanji’ utjecaj, ustvari, malo manje su korišteni srednjevjekovni instrumenti, oni koji jesu stvaraju pravu, autentično/autohtonu atmosferu, koja je ovdje, čini mi se, generalno nešto crnja od dosadašnjih.

    Muziku podržava

    Ono što se nije i nikada se neće promijeniti briljantno je pjevanje Candice Night. U pokušaju da što vjerodostojnije pokušavamo dočarati vokalne izvedbe, često znamo koristiti izraze poput ‘anđeosko pjevanje’. Neću se niti pokušati abolirati i reći da to ne radim, jer se mnogo puta moglo vidjeti i pročitati, kao niti od činjenice da doista nemam pojma kako i da li anđeli uopće pjevaju.

    Ali nadam se da to rade, a ako rade, onda njihovo pjevanje sigurno zvuči kao ono od Candice. Osjećajno, nježno, dirljivo, romantično, na momente i melankolično, a opet – perfektno, s toliko duše, ljubavi, da ih je nemoguće precizno opisati. U kombinaciji s gitarističkim izvedbama, što smo već spomenuli, zaista su nešto što strahovitom snagom sja u svim, ali baš svim momentima ovog albuma.

    Za kojeg sam rekao da je nešto, uvjetno rečeno, ‘siromašniji’ što se tiče uporabe tradicionalnih instrumenata, da je darkerskiji, ali nisam da to nimalo nije utjecalo na bogatstvo njegovog cjelokupnog sounda, koje je čak i malo kolosalniji, čemu pridonose izvanredno odrađeni aranžerski zadaci.

    Jednako tako, jaka karakteristika albuma su i orkestralije s naglaskom svog sounda na klasično, ali i renesansno doba, pa se klavijature ili violina izvrsno ‘slažu’ sa frulama ili flautom, a posebniji od posebnih i ovdje je renesansno-crkveni zvuk orgulja. Istina, ne baš preobiman i stalan, ali tamo gdje ga ima, zvuči kao da je pomoću magične kugle izvučen iz vremena u kojima je nastao.

    Stoga, kada slušate album, on vas u potpunosti ispunjava i ne osjećate niti djeličak ‘praznog’ hoda, pogotovo posvetite li se usput i mističnoj, ali i ljubavnoj tekstualnoj tematici.

    Jednostavno rečeno, s muzikom Blackmore’s Nighta ide se na prekrasno putovanje kroz vrijeme. Vrijeme prepuno života, ljubavi, razumijevanja, sreće, ali i tajni. Naravno, imate li dovoljno jak, hrabar i nadasve avanturistički, ali i maštovit duh.

    Briljantan, gotovo četverominutni renesansno-klasični intro “God Save The Keg” otvara vrata vremeplova kojim se kreće na tajanstveno putovanje. Početni zvuk cimbala nadopunjuju violina i flauta, koje se prelijevaju u naglašeno masivne, snažne i glasne orkestralne aranžmane s puno bubnjeva i puhačkim dijelom, na koje pak se nadograđuje gitaristički solo, da bi finalni dio otvorile smirenije orgulje koje uz pomoć dramatičnog zbora bez pauze uvode u prvu pravu pjesmu.

    Ona je “Locked Within The Crystal Ball“, tradicionalna srednjevjekovna pjesma, (tema Stella Splendens iz “Llibre Vermell de Montserrat”), ovdje prearanžirana s novim instrumentalijama i tekstom, i nova je velika, možda i najveća pjesma Blackmore’s Nighta. Počinje s prelijepim drumom i akustikama, u pozadini je stalno prate računalno synthetizirani elementi (nešto slično kao u slučaju ZZ Topove stvari “Legs”), koji zadržavaju visoki ritam u kontinuitetu.

    Prekrasna plesna, up-tempo, glasna pjesma obiluje gitarističkim solo ‘ubodima’, frulistički solo je oko polovice malo umiruje uz pomoć akustika i laganih solaža, da bi u se zadnjoj trećini opet digao ritam, a bogatstvo, punoća i slasnost sounda prezentira se kroz stalne solo izmjene flauta, frula, gajdi i gitara, iznad kojih se, poput Feniksa, izdiže Candice Night sa svojim, već spomenutim, nenadmašnim pjevanjem. To je ujedno i prvi singl, za kojeg je snimljen i video spot.

    Gilded Cage” je tradicionalna francuska melodija s laganim bubnjem i pjevanjem, sa stalnom akustičnom pratnjom, laganim pozadinskim orkestralijama i završnim akustičnim solom na kojeg se nadovezuje violinski.

    Sljedeća šetnja Europom dovodi nas u Rusiju, s tamošnjom tradicionalnom folk pjesmom “Toast To Tomorrow“, koja ima malo neočekivan ambijentalni uvod, no nakon toga se pretvara u veselo kozačko kolo s brzim ritmom i vrlo jakom asocijacijom na filmove.

    Muzički, jako su skladno posložene akustike, ravnomjeran je bas, violinski ‘gypsy’ solo odskače, jednako kao i povremeni pljesak, te prateće zborsko ‘hey’ pjevanje. Negdje sam pročitao i podatak da je u njoj Ritchie svirao domru, ruski narodni instrument iz ‘obitelji’ lutnje.

    Tipično dvorski, akustični instrumental “Prince Waldeck’s Galliard” oda je njemačkom folku i dvorcu Schloss Waldeck, u kojem je bila rezidencija prinčeva. “Peasan’t Promise” još je jedna lagana pjesma, kakve prevladavaju na albumu, koja predstavlja tipičnu ‘sliku’ engleskog srednjevjekovnog dvora, a u biti je ljubavna pjesma s lijepim akustičnim razigravanjem mandolina, gitara i frula s povijesno-filmskim zvukom bubnja i novom ‘dozom’ anđeoskog pjevanja.

    Od dvije ponuđene obrade boljom, i više nekako s jačom poveznicom između originalnog joj i folk sounda, čini mi se rock baladu “Rainbow Eyes” s prepoznatljivim ‘Rainbow solažama’ (“Long Live Rock ‘n’ Roll” s Diom iz 1978. godine), mada niti Presleyeva “Can’t Help Falling in Love” nije puno slabija. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog jasnijeg rockerskog ugođaja i bržeg tempa.

    A od tih laganijih naslova svakako treba istaknuti i “Sister Gypsy“, još jednu pjesmu s jako puno violina s ‘gypsy’ soundom, te laganim i skroz osjećajnim pjevanjem. Jednako kao i završnu akustičnu (gitare, violina) balada “Empty Words“, koja je u stvari repriza spomenutog grandioznog intra. I tako je ovo skoro pa ispala predškolska, ‘track-by-track’ recenzija, no, da sam i jako želio, nisam mogao ne istaknuti te pjesme, bez obzira što su pobrojane gotovo sve koliko ih se nalazi na albumu.

    Jer, ipak je red da neke od, u početku navedenih karakteristika posebno pokušam dočarati, a to se uvijek najbolje može opisujući individualne naslove. E sad, koliko sam uspio u svojoj nakani, nije na meni da procjenjujem, ali smijem, s obzirom da se ovdje radi o tek jednom, subjektivnom sudu, ponovno istaknuti da je “Secret Voyage” jedno sjajno putovanje, na koje se može krenuti bez straha za krajnji ishod.

    I zato, koliko god mi je teško zbog poštovanja prema Deep Purpleu i svemu što je s njim napravio, srce mi se kida, a ruka drhti kada ovo pišem, moram reći da se u potpunosti slažem s Ritchievom izjavom u kojoj kaže: “S Blackmore’s Night imam punu kreativnu slobodu i mogu svirati stil muzike koji želim. Mogu svirati folk, rock, balade, instrumentale ili kavanske pjesme. To nisam mogao u Deep Purple. Sada se više ne osjećam kao da sam u kutiji”.

    Treba li ovome još nešto dodati?

    Muziku podržava