Ministarstvo kulture, ured za Balkan

Prije nekoliko godina bivši Unproforac mi je spominjao kako je u svom mandatu na Balkanu najviše ostao impresioniran lokalnom glazbom. Folk, čak i u onim manje društveno prihvatljivim formama, njemu je bio nevjerojatno srčan i energičan.

Onda sam to s nevjericom slušao, no zanemario sam što se sve može izvesti iz te etno osnove.

Baš ta anegdota mi je pala na pamet kada sam pročitao opis Kultur Shocka: bend je iz Seattlea, manje-više sastavljen od imigranata koji kombiniraju rock, metal i punk s balkanskom glazbom. U nekom alternativnom svemiru, Kultur Shock su mokri snovi nekog alternativnog Gorana Bregovića.

Njihovo najnovije izdanje, “Ministry of Kultur“, nastavlja po starim stazama. Najbliži opis je i dalje System of a Down u gypsy izdanju, ili Gogol Bordello s više metala nego punka.

Malo neorganiziran i stihijski album na sekundu napada s gitarističkom salvom kojoj u potporu dolaze saksofon i violina, dok već sljedeća pjesma samo ponavlja isti riff bez mnogo mašte.

Za razliku od usporedivog Bordella, Kultur Shock nije u istoj mjeri zabavan, plesan ili jasan. Ovako usput izbrojao sam pet različitih jezika na albumu, što će garantirati da velik dio materijala neće biti svima razumljiv.

“Tamni Vilajet” je u potpunosti na hrvatskom/srpskom/bosanskom (prekrižite po želji) i to ne slučajno. Pjesma kao da je posvećena onima koje je frontmen Gino ostavio na Balkanu kad je emigrirao u SAD: “Nikada niko na svijetu nije / Nikoga zajebo ko svoj svog” i “Preziru nas braća-preziru stranci / A mi se branimo mržnjom i ponosom“.

Tematika nacionalizma i religije prostire se i kroz druge pjesme, tako da je već sljedeća “House of Labor“, kritika otuđenja od vlastite kulture van domovine. Anarhizam, emigracija, Balkan i rat postaju opipljive teme bilo da ih se pjeva na engleskom, hrvatskom ili njemačkom.

Instrumentalno, album je prepun eksplozivnih riffova i lako pamtljivih melodija koje se možda i previše ponavljaju na nekim pjesmama, ali mogu lako zamisliti delirij poganja, skakanja i plesanja na njihovim nastupima uživo.

Najupečatljivija stvar na kraju je zarazna i zanimljiva “Don’t Shoot Me!” koja se također vraća u bližnju povijest do rata, no ne suspreže se od rimovanja ‘idioti’ s ‘patrioti’. Ima još nekoliko sličnih primjera i očito je koju poruku bend želi prenijeti, no nisam siguran rade li to najbolje što mogu.

Nažalost, ne vidim neku vrijednost u višestrukom preslušavanju albuma ili prebacivanju na mp3 player ili mobitel jer sama glazba nije previše zanimljiva, no za nabrijavanje na balkanski način ili ispucavanje viška energije na živom nastupu, Kultur Shock i “Ministry of Kultur” nalaze svoju svrhu.