Mike Shinoda: Emotivno napucani hip-hop

Svijet je prošle godine potreslo više smrtnih slučajeva u glazbenom svijetu. Jedan od njih je bio i frontmen kultnog benda Linkin Park. Mjesec dana prije prve godišnjice smrti Chestera Beningtona, njegov kolega Mike Shinoda izbacio je prvi potpuno samostalni album imena koje jednostavno opisuje njegovu proteklu godinu. Post Traumatic čini 16 pjesama i, preslušavajući ga već prvi put, jasno je koja ga pozadinska priča obilježava. Prethodio mu je istoimeni EP objavljen u siječnju, sastavljen od 3 pjesme koje su dio i cijelog albuma. Iako je Mike gotovo sve pjesme napisao i producirao sam, na pojedinima su se pridružili i ostali članovi Linkin Parka.

Tragedije i nesretne priče kao izvor inspiracije možemo naći u svim umjetnostima. Velika je snaga u čovjeku koji ih uspije interpretirati u djela jer stvarajući ovakve albume trauma se proživljava u svakoj sekundi uloženoj u taj proces. Iako je Mike imao glazbene projekte izvan Linkin Parka, prošle godine mi je bilo pomalo i nerealno da će tako brzo nastaviti sa glazbom, a pogotovo ovakve tematike. Dokazao je suprotno sa čak 8 singlova prije izlaska LP-a što nije baš uobičajena brojka.

Izdvojiti ću samo nekoliko pjesama koje su meni osobno bile ključne. Glazbenu terapiju otvara pjesma “Place To Start”, kratka i melodična stvar koju su upotpunile poruke i snimke podrške iz njegove govorne pošte nakon Chesterove smrti. Traje kratko, a u isto vrijeme prenosi tužne emocije i optimizam. Možda zvuči pomalo konfuzno, ali sam se već dovoljno puta uvjerila da je u glazbi sve moguće.

“Over Again” se sastoji od više beata i repanja na što nas je Mike do sada u karijeri i navikao. Ujedno je i najveći nositelj osjećaja frustracije koju je proživljavao zbog svega što se dogodilo. Instrumental imena “Brooding” poprilično hipnotizira svojom melodijom i synth zvukom i odlično se uklapa kao prekretnica tempa u albumu. Nakon nje slijede malo brže i jače stvari koje opravdavaju žanr. “Crossing A Line” je osvojila titulu favorita na albumu zbog simfoničnog zvuka koji inače gotovo uvijek ostavlja moćan dojam. “Make It Up As I Go” zvuči pomalo funky i zahtjevala je par preslušavanja dok nije “sjela”. “Can’t Hear You Now” završava album, a ime opisuje jednu od ključnih stvari koje su se događale za vrijeme preslušavanja “Post Traumatic”. Krene glazba, Mike odradi svoje i na refrenu samo čekaš da uleti Chester, ali ga na žalost ne čujemo.

Osobno sam ovaj album doživjela kao susret sa starim prijateljem kojeg dugo nisam čula jer Mikea zaista i nisam dugo čula. Pomalo sam zaboravila kako zvuči i drago mi je da sam se sa ovim albumom podsjetila na njegovu bogatu i kvalitetnu glazbenu karijeru. Čak kada sam emocije i sentimentalnu vrijednost prema Chesteru i Linkin Parku poluuspješno ostavila po strani, album sam ocjenila odličnim. Moćan mi je u svojoj priči, ali i svojim zvukom. Iako je svijet prepun novih glazbenika, pisaca, producenata i ostalih ključnih stvaratelja, Mike Shinoda će za mene i dalje biti veliki umjetnik i bitno ime u glazbenoj industriji.