Migracija prog-metala u nove avanture

    1113

    Scale the Summit

    Migration

    Datum izdanja: 11.07.2013.

    Izdavač: Prosthetic

    Žanr: Progressive Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Odyssey
    2. Atlas Novus
    3. The Olive Tree
    4. Narrow Salient
    5. Oracle
    6. Evergreen
    7. The Dark Horse
    8. Willow
    9. Sabrosa
    10. The Traveler

    Ima svakojakog metala, a ona dva koji počinju na slovo ‘P’ često znaju udaviti običnog i nestrpljivog slušatelja. Post-metal je umoran, atmosferičan, dugačak i spor, a prog-metal je pak ispipavanje granica sposobnosti nečijih ruku, nogu i prstiju koja nerijetko završi u nečemu što zlobnici često nazivaju – izdrkavanje.

    Scale The Summit sigurno pripadaju u ovaj drugi žanr, ali velikom srećom – bez navedenog opisa. Čim sam čuo “Whales” s prošlog albuma, znao sam da je to bend koji u sebi odjednom krije i jednostavnost i originalnost. Pazite sad ovo – instrumentalni prog-metal koji nije naporan. Halo, još jednom – instrumentalni!

    I kada čujete “Odyssey” odmah vam je jasno da instrumentalni prog-metal zbilja ne mora biti davljenje i nekakve čudne neslušljive stvari bez reda i veze. Naravno da pomaže činjenica da jazzistički bas (6-žičani, a ponekad možda i fretless) boja to u ugodnu sliku, a genijalni um mladog gitarista Chrisa Letchforda od toga stvara ono što su sami nazvali – adventure metal. Iako sumnjam da su ozbiljno htjeli smisliti žanr samo za sebe, nekako mu paše.

    Stvari od pet-šest minuta pobjegle su od uobičajenih zamki, pa često znamo čuti neku simpatičnu space jazz melodijicu, a Scale The Summit uspjeli su me i naučiti nešto o samom sebi – kod ovakvih virtuoznih bendova radije čujem trenutak kad se opuste i odsviraju nešto jednostavno i moćno, nego kada uspiju složiti dio još teži i još zahtjevniji od ostalih.

    Muziku podržava

    Baš zato mi zahtjevna zajednička dionica na “Narrow Salient” djeluje kao nešto reda radi, dok dušu gađaju s odličnim riffovima i žestinom na “The Olive Tree” i “Oracle“. Njima uz bok ide i najagresivnija pjesma albuma – “The Dark Horse“. E da, onako usput – budući da nemaju riječi, pjesme su nazivali tek kada su ih snimili i zajednički preslušavali.

    Budući da mi se rastrojena duša ionako već godinama bori s vokalima u prog-metal bendovima, bilo je i za očekivati da će upravo instrumentalni bend uspjeti staviti melem na ranu. No, ima i takvih već nebrojeno, a tek mlada garda u Scale the Summit uspjela je posložiti nešto što je ni krivo ni dužno pogodilo tih nekoliko nedefiniranih internih kriterija.

    Iako definicijom nekakav metal bend, žestok i agresivan album ispao je ugodan, jako bezopasan i bezbrižan. Ako se tako nešto uopće može reći, a da netko to automatski ne prekriži pod dojmom da je jako pop ili mainstream. Ni najmanje!

    Dream Theater ima svojih instrumentalnih trenutaka, ali i 20-ak godina debelu ostavštinu. Tu je ušao jedan moderni Between the Buried and Me, ili Animals As Leaders i podario ovim Amerikancima kombinaciju s kojom će sigurno zauzdati hordu fanova kojima je u istraživanju prog svijeta trebalo nešto novo, ali i nešto što ne mora nužno biti nakaradno i napadno.

    Muziku podržava