Metamorfoza se nastavlja

Brzinsko ponavljanje gradiva: obrade Metallice, pa pokoja obrada Sepulture, pa pokoja autorska stvar, pa pokoji gostujući pjevač, pa cijeli autorski albumi, pa više gostujućih pjevača, i naposljetku konkretni ulazak u metal mainstream svijet.

Uz dodavanje još jedne asocijacije – gudački instrument, pred očima se stvori ime – Apocalyptica.

Ono što je neko vrijeme bila jako lijepa i simpatična priča u rock i metal svijetu, postala je velika mašinerija napredovala miljama iznad entuzijastičkog obrađivanja poznatih metalaca. Gudački trio već na prošlom albumu prigrlio je stalnog bubnjara, osmislio obrazac i sve ponovio na svom albumu ”7th Symphony” (tko bi rekao – sedmom po redu).

Od prošlog puta, Tilla Lindemana, Coreya Taylora i Christinu iz Lacuna Coil zamijenili su novi gosti. Gavin Rosdale gostuje na rock pjesmuljku “End Of Me” koji više služi kao podsjetnik da se i on i njegov bend Bush vraćaju na scenu. Brent Smith iz Shinedown začinio je mrvicu predvidivu power baladu “Not Strong Enough“. Lacey iz Flyleaf je ponovila istu formulu, ali nekako simpatičnije, te izazvala čuđenje što menadžment nije uspio dovući istaknutiju i stilski sličnu pjevačicu – Hayley iz Paramore.

Joseph Duplantier iz Gojire je sudjelovao na najboljoj suradnji, vjerojatno najbrutalnijoj i najgrowlerskijoj stvari ikada vezanoj za ovaj bend – “Bring Them To Light“. No, ta suradnja nastala je već tijekom prošlog albuma, kada nisu bili zadovoljni, pa su sve još malo doradili i odlučili – sada je valjda ok. Ono što se ponovilo je još jedno gostovanja legendarnog Davea Lombarda koji je odlupao instrumental “2010“. Ipak, mora se priznati da je i Mikko svoje umijeće i maštu dobro pokazao na osamminutnoj “Rage of Poseidon“.

Osim toga, više-manje jasna priča. Magična formula uredno je smišljena i primijenjena. Malo tužnih melodija s gudalima (“Sacra“), pa malo bržih dijelova sa struganjima i distorzijom (“On The Rooftop With Quasimodo“) i sve skupa ponovno je zapakirano u neprepoznatljivu klasičnu sliku.

Njihova metamorfoza iz gudanja u rock eksploziju već je dosta godina poznata i jasna cijelom svijetu. I što se dogodilo? Stvari su sada podignute na neku razinu iz koje više nije vidljiv smjer ili mogućnost da ovi ljudi zadrže svoj teško stečeni i zasluženi status. Više nema prostora da iskorištavaju svoju poziciju, jer su se odlučili za jedan trend – slušljivi i pristupačniji pristup, te veza s pjevačima dobro poznatih bendova. Kako dalje jedan nesvakidašnji bend može iznenaditi zahtjevni svijet?

Dosta toga govori i činjenica da ni slušanje albuma, a niti pisanje o njemu ne izaziva prečesto sjećanje da su ovo snimili gudački instrumenti. No, bilo bi previše naglo i nepošteno reći da ovo više nije ona iskrena i predana Apocalyptica. I naravno, daleko od toga da se ovom albumu (pod naglašeno drugačijim ulaznim kriterijima) može išta prigovoriti.