Metalom protiv pokvarenog ekonomskog sustava

“Jebeš banke, jebeš menadžere i jebeš bankare. Očito mrzimo sve što se vrti oko te tri stvari koje su očito odgovorne za ova sranja koja se događaju danas (i najvjerojatnije u našoj budućnosti)” Andi Deris iz Helloweena svoje je mišljenje o bankama, menadžerima i bankarima jednostavno sažeo, a svoj bijes je dodatno iskalio na novom solo albumu “Million Dollar Haircuts On Ten Cent Heads”.

Prvi solo album, “Come In From The Rain”, Andi je objavio 1997. godine, a njega je slijedio “Done By Mirrors” iz 1999. godine. Nakon četrnaest godina aktivnosti u Helloweenu i neaktivnosti u solo vodama, odlučio je okupiti svoje mlade i sposobne ‘zločeste bankare’ i napraviti album koji nije solo u pravom smislu riječi, već je sniman s pratećim bendom, za razliku od prethodna dva izdanja, kako bi se dobio pravi osjećaj i konzistentnost benda.

Naravno, sama tema albuma je kritiziranje ekonomskog sistema i korupcije, a Andi predstavlja još jedan glas koji pokušava doprijeti do zatvorenih ljudskih umova i pojedincima otvoriti oči, ukoliko im već (još) nisu otvorene. Nekima možda već dosadna tema, no sigurno dobro iskorištena i dobro uklopljena u žestoku muziku, i naposljetku, nikad dovoljno diskutirana. Andi je za album napisao stihove i kompozicije, a album sam po sebi obiluje nešto modernijim zvukovima i riffovima, ponekima s uzorom na alternativni ili moderni metal s dosta gitarskih distorzija bliskih grooveu. Uz to, album krase karakteristike dobre produkcije s nešto ‘mutnijim’ i sirovijim prizvucima. Pojedine pjesme su tipično ‘helloweenovske’ i mogle bi se lagano svrstati u njihova djela, ali najveća prednost je da na albumu nema potpuno loših uradaka. Eventualno onih prosječnih, koje svejedno imaju poantu, ali uglavnom imaju jednostavne stihove i refrene koji blago odskaču od ostalih žestokih stvari, poput “Don’t Listen To The Radio“.

U priču uvodi prva i najeksplicitnija “Cock“, u kojoj se odmah ‘izlijeva’ Andijev bijes, posebno u refrenu što je lako za čuti. Neočekivano za izreći, ovakva mješavina zvukova modernog metala, posebno u ovoj pjesmi, može podsjećati na zvuk Rob Zombiea i srodnih žanrovskih bendova. “Will We Ever Change” nešto je verzatilnija i mijenja tempo od laganog bubnjarskog uvoda do srednje brzog i brzog tempa, sa tipičnim, prepoznatljivim Andijevim tonalitetima. “Blind” sadrži pojedine baladne elemente, laganije gitarske note a u refrenu žešće, melodične riffove i visoke tonalitete. “The Last Days Of Rain” pršti energijom tijekom svog pamtljivog refrena i zanimljivih riffova.

Još jedna koja uvelike podsjeća na Helloween, “Enamoria“, priča o vrsti utopije, a njoj lirički potpuno kontradiktorne su “Will We Ever Change” i “Blind” u kojima se izražava sumnja u čovjekovu sposobnost da ostvari ideju o utopiji. “This Could Go On Forever” je strukturalno slična kao “Enamoria”, u kojima se izmjenjuju laganiji i akustični djelovi s energičnim riffovima.

Posljednja, ujedno i najsporija “I Sing Myself Away“, može zvučati kao hibrid starih, akustičnih balada i vokalnog izričaja modernog metala, no unatoč tome može se svrstati u jedne od boljih pjesama na albumu, uz “Enamoria”, “Banker’s Delight“, te još jednu energičnu i jednu od najbržih na albumu, bonus pjesmu “The Time Of My Life“.

Zahvaljujući eksplicitnim stihovima u pojedinim pjesmama i pripadajućem osjećaju bijesa u Andijevom, davno dokazanom i još uvijek kvalitetnom vokalu, album u globalu dobiva na snazi i vjerodostojnosti. Iako su pjesme pisane tijekom različitih perioda i godina, te sasvim slučajno nisu završile na jednom od albuma Helloweena, zajedno čine kompaktnu cjelinu i odgovarat će svakome tko imalo dijeli Andijevo mišljenje.