Metalni dnevnik velike bitke

    1172

    God Dethroned

    Passiondale (Limited Edition)

    Datum izdanja: 24.04.2009.

    Izdavač: Metal Blade / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Cross Of Sacrifice
    2. Under A Darkening Sky
    3. No Man’s Land
    4. Poison Fog
    5. Drowning In Mud
    6. Passiondale
    7. No Survivors
    8. Behind Enemy Lines
    9. Fallen Empires
    10. Artifacts Of The Great War
    1. Nihilism
    2. Boiling Blood
    3. The Warcult
    4. Soul Sweeper
    5. The Art Of Immolation
    6. Villa Vampiria
    7. The Last Zip Of Spit
    8. Sigma Enigma
    9. The Serpent King

    Heavy metal bendovima smisleno spajanje tekstualne tematike s muzikom oduvijek je jaka strana. Bilo da se radi o onoj baziranoj na imaginarnim ili stvarnim događanjima i bilo da je influentirana u individualne naslove ili povezana u jednu, konceptualnu cjelinu. Dosta česte teme su povijesne bitke i ratovi, a nešto takvo na svojem je novom albumu odlučio muzički uobličiti, odnosno uglazbiti, nizozemski God Dethroned.

    Predvođen jedinim ‘preživjelim’ originalnim članom, pjevačem i gitaristom Henrijem Sattlerom, God Dethroned se tako vraća nakon tri godine svojim osmim albumom u dugogodišnjoj povijesti, kojemu su, kako se vidi, nadjenuli ime "Passiondale". Onima upućenijima u metalna događanja na um će odmah pasti pjesma "Paschendale" s Iron Maidenovog albuma "Dance of Death" (2003.), i neće pogriješiti, jer povijesna je ‘podloga’ potpuno ista. S time da su se Maideni u pjesmi fokusirali na individualnu sudbinu, a God Dethroned na albumu uglazbili cijelu bitku.

    Upućeniji u povijesna događanja, posebno u velike ratove, naziv albuma, koji je, dakako, konceptualni, lako će povezati s jednom od najvećih bitaka 1. svjetskog, ali i svih ratova kroz povijest, poznatoj kao ‘The Battle of Passchendaele‘ iliti ‘Third Battle of Ypres‘. Ovo je definitivno zanimljiva tema pa ćemo se s još nekoliko rečenica vratiti skoro sto godina unatrag te neke naše čitatelje podsjetiti, a neke možda i nešto naučiti.

    Muziku podržava

    Naravno, u slučaju da sam dobro savladao taj dio povijesti. Spomenuta bitka odvijala se od lipnja do studenog 1917. godine, a cilj joj je bio zavladati strateški bitnim selom Passchendaele (Passendale) blizu Ypresa u zapadnoj Flandriji u Belgiji. To bi zajedničkim snagama Antante osiguralo proboj do belgijske obale i smanjio pritisak na demoralizirane francuske snage, koje su doživjele težak poraz u tzv. Nivellovoj ofenzivi.

    U velikoj, gotovo petomjesečnoj bitci, u kojoj je dominaciju preuzela teška britanska artiljerija, život je izgubilo oko 800.000 ljudi, od čega oko 300.000 njemačkih vojnika te blizu pola milijuna na strani snaga Antante, čija je vojska usprkos dvostruko većim gubicima na kraju ipak pobijedila, te su kanadski vojnici 6. studenog ‘umarširali’ u Passchendaele. Borbe su se vodile u močvarnom području, što je otežavalo kretanje borbenim vozilima, a k tome dobro ukopani Nijemci pružali su žestok otpor pa je i to razlog dugotrajne i iscrpljujuće borbe.

    Inače, da zaokružimo ovu priču, recimo da su konačnom, ovdje opisanom, obračunu prethodila dva ranija, oba, naravno, kod Ypresa, koji je Nijemcima bio bitan iz razloga što bi im osvajanjem tog područja bio praktički otvoren put do La Manchea. Prvi se dogodio krajem 1914. godine, i u njemu su se Nijemci željeli probiti do strateških luka zapadnog bojišta, Calaisa i Dunkerquea, no nakon mjesec dana borbi, borci Antante zaustavili su protivnika.

    Druga je bila još žešća, počela je 22. travnja 1915. godine, a u povijest je ušla iz razloga što je Njemačka prvi puta napala bojnim otrovima. Osim što je to bila prva bitka u kojoj je korišten bojni otrov, ona je za povijest važna i zbog činjenice da se tada prvi puta dogodilo da su se na europskom tlu sukobile vojske jedne države s drugog kontinenta, kanadske, i ‘domaćina’, Njemačke.

    Upravo je uloga kanadske vojske, kao i u trećem ‘izdanju’, bila presudna, te su borci Antante, usprkos, i u tom slučaju, skoro pa duplo većim gubicima, uspjeli potući protivnika. Tada je poginulo 60.000 vojnika Antante i 35.000 njemačkih.

    Eto, toliko o 1. svjetskom ratu, velikom zlu, no na žalost, samo jednom od brojnih kakva su obilježila prošlo stoljeće, i neće se, iskreno se nadam, nikada više neće ponoviti. Sada bi ipak bio red da se fokusiramo na God Dethroned i album "Passiondale", da ne ispadne kako smo fasciniraniji bitkama nego ekipa iz benda.

    Ekipa koja se dosta promijenila u odnosu na prošli album "The Toxic Touch" iz 2006. godine. Tako je u bendu, osim spomenutog Slattera, ostao samo basist Henk Zinger, dok se bubnjar Roel Sanders vratio u bend nakon devet godina. Najnoviji član, odnosno članica je gitaristica Susan Gerl, koja nije sudjelovala u snimanju albuma te će je publika imati priliku upoznati tek na predstojećoj turneji. Posebnost ovog dijela priče o bendu je ta što je Susan zamijenila Isaaca Delahayea, koji je, nećete vjerovati, rođen baš u toliko puta spomenutom Ypresu.

    Gledamo li na ovaj album kao na jednu muzički cjelinu, treba reći da je on izuzetno melodičan, snažan, no ujedno i brutalniji, čini mi se i dosta agresivniji u odnosu, na, recimo, posljednja dva studijska izdanja "The Toxic Touch" (2006.) i "The Lair Of The White Worm" (2004.). Isto tako, ovo je album s nevjerojatno velikim brojem kvalitetnih pjesama, koje usto nisu jednoobrazne, ravnolinijske, i s te strane mislim da je jači od bilo kojeg svog prethodnika, ne samo dva imenovana.

    Glavne ‘udarne igle’ "Passiondalea" su brzotrzajući melodeath-thrash-black riffovi s izuzetno velikim epskim utjecajima, tu je i dosta groove izražavanja, kompletna je atmosfera izrazito ‘naepizirana’, krajnje borbena, i u potpunosti u skladu s temom koju opisuje. Ubrojimo li tu i modulativne vokale, s naglaskom na growl dijelove, te razorne bubnjarske blastbeatove, jasno je da agresije ima u izobilju.

    Apsolutno, ne samo s tekstualne, nego i s muzičke strane, materijal u sebi doista ima nekakav ratni naboj pa bismo ga s punim pravom mogli opisati i kao ‘war metal’. Možda će nekog ovakav izraz navesti na usporedbu s Bolt Thrower, jednim od najpoznatijih metal bendova koji u kontinuitetu piše i svira o borbama, no osim tog, tekstualnog dijela, između njegovih i ovog albuma malo je sličnosti.

    Uz sve istaknuto, treba reći da je God Dethroned puno napredovao i u produkcijskom dijelu, pa je tako sound masivniji, direktniji, jasniji, pa se odlično mogu ‘doživjeti’ individualni segmenti ‘stopljeni’ u jednu cjelinu. Koja se u ovom slučaju sastoji od ukupno deset pjesama u trajanju nešto dužem od 38 minuta, a otvara je intro "The Cross Of Sacrifice", koji je zlokobnom atmosferom i polupaničnim naratorstvom poslužio kao odličan temelj za ‘ulazak’ u tematiku ovog albuma.

    Intro se prelijeva u prvu skladbu, brutalnu i brzu, death metalu najtipičniju pjesmu "Under A Darkening Sky", koja sadrži sporiji središnji dio s dopadnim solažama te finale uz zvona. Nakon nje slijedi još jedna slična, brza "No Man’s Land", s također brutalnim vokalom, razornim i mješovitim death-black riffovima i blastbeatom, brzim solom, ali i kraćim dijelom sa sporijim tempom. Svojom brutalnošću s navedenim naslovima mogla bi se ‘nositi’ i "Drowning In Mud", pjesma u kojoj se malo odvajaju zarazne gitarske melodije.

    "Poison Fog" prvi je koji ozbiljno ‘odskače’ od navedenih skladbi, ali dijelom i od standardnog opusa God Dethroned te je možda i najveće iznenađenje albuma. Naime u pjesmi se osim tipičnog grlenog vokala Henrija Slattera pojavljuju i clean vokali, a u početnom, kao i nekim kasnijim dijelovima, koncepcija pjesme neodoljivo podsjeća na Immortal. Najduža je to pjesma (6:39), s najnaglašenijom epikom (pogotovo u sporim, dosta ‘mračnim’ dijelovima sa spomenutim clean pjevanjem i bistrom solažom), naravno i najrazrađenija, s brojnim prijelazima, ali bez gubitka dinamičnosti od prve pa do gotovo posljednjih sekundi, koje su ipak sporije i melankoličnije.

    Još jedan naslov u kojem su se u kontrast krajnje brutalnosti i manje zastupljene melodičnosti po svim razinama ‘umiješali’ clean vokali je "No Survivors". Raznolikošću se ističe i "Behind The Enemy Land", koja svojim početkom ‘povuče’ čak na doom metal, da bi stvari nakon uvoda polako sjele na svoje mjesto, jer ubrzo prerasta u thrash-death rasturačinu sa Slayerovskim solažama i bubnjanjem.

    Da potkrijepim tezu o velikom broju kvalitetnih naslova moram spomenuti i "Passiondale", melodičnu pjesmu uglavnom srednjeg tempa, dubokih vokala, mješovitog catchy-groovy riffanja, koju otvara ratničko bubnjanje, i to kao svojevrsni poziv u bitku. Uz "Poison Fog" najjači je to naslov albuma, kojeg zatvara melankolični, ali puni, gitarama i bubnjevima bogat instrumental "Artifacts Of The Great War", koji svojom turobnom atmosferom kao da prikazuje što se sve prije njega događalo.

    No to nije kraj u slučaju "Passiondalea", jer tu je i limited edition digipak, namijenjen, naravno, odanim obožavateljima, s obzirom da uključuje bonus CD, na kojem se nalazi devet pjesama snimljenih uživo 2005. godine, s glavnim problemom slabašne zvukovne kvalitete. To sam čuo i vidio, za razliku od vinilnog izdanja albuma, za kojeg mogu tek reći da je objavljen i to u strogo ograničenoj tiraži od 666 primjeraka.

    Ali zato gotovo pa samouvjereno mogu ustvrditi kako će "Passiondale" zadovoljiti apetite obožavatelja benda, naravno i one koji to nisu a vole takvu ili sličnu muziku, i to rezimiran sa svih aspekata. Čak štoviše, čini mi se da se, uz "Ravenous" i "Bloody Blasphemy", "Passiondale" prometnuo u jedno od najboljih ostvarenja God Dethroneda.

    Muziku podržava