Meta(l)morfoza na raskršću

Novi studijski album danskih poweraša Iron Fire i ne bi se baš u potpunosti mogao nazvati ‘novim’, s obzirom da se na njemu nalaze samo četiri svježe pjesme, dok je preostalih osam nanovo snimljenih naslova uglavnom s demo izdanja naziva “Demo” i “The Underworld” iz 2003. godine.

Stoga je naslov albuma na određeni način i logičan, s obzirom da stare pjesme nudi u novijim kreacijama, a mogući mu je smisao da pokaže preobrazbu benda čiji se korijeni vuku iz 1995., a diskografski počeci iz 2000. i albuma “Thunderstorm”.

Od tog albuma i slušam Iron Fire koji je s njim, a i svakim sljedećim, gotovo pa najavljivan kao novo remek-djelo power metala, no meni nijedan nikada nije imao ‘ono nešto’. Nijedan album me nije ‘digao’ i jedino što me uvijek, pa gotovo da mogu reći oduševljavalo, su izrazito snažni vokali Martina Steena.

Ostalo je manje-više isto kao u slučaju njemačkih power-heayv bendova na čijim je temeljima evidentno sazidan i kompletan opus, čemu u prilog ide i činjenica da su ga znali nazivati ‘klonom’ Running Wilda. No da me se ne bi krivo shvatilo, nikada nisam o ovom bendu imao neko posebno loše mišljenje, no uvijek sam ga svrstavao negdje malo iznad prosjeka.

Niti u melodijskim izražavanjima, niti u gitarističkim riffovima, hermetičnom bubnjanju, glazbenoj ili tekstualnoj strukturi pjesama nije se moglo pronaći nešto po čemu bi bili iznad većine bendova toga podžanra, a jedino što im je davalo dodatnu snagu i kakvu-takvu različitost bili su spomenuti vokali.

Koji su i na ovom albumu nešto na čemu i sa čime se očigledno najviše radilo, ne bih rekao eksperimentiralo, jer to je očigledno navika. No ovdje ih se, uz primarne, snažne, ‘zapovjedne’ intonacije, može čuti puno i u growl, scream, harsch varijantama, a u pomoć su pozvani i još jedan pjevač i pjevačica za po jednu pjesmu, dok neke imaju ozbiljne naznake zborskih izvedbi (“The Underworld“, “The Phantom Symphony“).

Uz te, uočljive promjene su i u produkcijskom dijelu, što je i očekivano, mada se moglo malo i štedjeti na materijalu za finalni miks, ali i na gitarističkom radu. Koji, usprkos tome što je proširen značajnijim utjecajem ‘grooviziranih’ riffova, odnosno malo amerikaniziran, nije osobit, samim tim što su riffovi slični, neke solaže i dosta bezlične, pa se čak ponekad stječe dojam disharmoničnosti, kao da se ne uklapaju tamo gdje su stavljene.

Baš kako je to slučaj već u prvoj pjesmi “Reborn To Darkness“, koja uz dosta groovea, pojačane distorzije i grlenog pjevanja u početnim sekundama ima sve karakteristike melodeatha, no u nastavku sa clean pjevanjem, ‘očišćenim’ riffanjem i brzim duplim bubnjanjem vraća priču u vode ‘powera’.

Suradnja clean i izrazito dubokih vokala, poglavito u refrenskim sekcijama, osnova je također novog naslova, srednje brzog “Left For Dead“, a akustični početak uz klavir i snažan riff najavljuje baladu “Crossroad“u kojoj gostuje Sofie Emilie Puggaard, čija vokalna suradnja s Martinom puno bolje zvuči u odvojenim, nego u ‘slijepljenim’ izvedbama.

Gost vokal je i Ivan Grosmeyer, i to u pjesmi “The Underworld” koja miksa brže i srednje ritmove uz sporiji središnji dio sa zborskim naznakama i pripovijedanjem. Brzi power-heavy metal nalazimo u “The Graveyard“, čije vokalne back izvedbe zvuče kao da ih pjeva Matt Barlow, a “My Awakening” najviše eksperimentira sa catchy i groove riffovima, te vokalnim modulacijama, ali ima i najčišći, totalno nabrijan, ‘classic’ heavy solo.

Finale pripada skoro deset minuta dugoj pjesmi “The Phantom Symphony”, koja baš i ne nosi epitet ‘progresivni ep’,s obzirom da u nekakvim pravilnim okvirima u svojoj strukturalnoj srži mijenja spore, srednje i brze ritmove i nema baš puno zapetljaja i komplikacija. Iako, početak uz naznake orkestralizacija, bas i akustičnog sola, te decentnih, neoclasical klavijatura, značajne muzičke kulise cijele pjesme, ali i dobrog dijela albuma (Rune Stiassny (Saturnus)), obećava dosta više.

No niti ona, kao niti cijeli album, kojeg su snimali svi dosadašnji članovi, možda će to nekome biti zanimljivo, a koji je i malo predug (skoro sat vremena traje), nije obećavao ništa kako nakon prvog, tako i nakon desetog slušanja. U biti, ne ništa, nego ništa više od onoga što sam do sada dobivao od ovoga benda. A to je već spomenutih ‘malo više od prosjeka’.