Metallica može proći i ‘kroz nikada’

Ako već ne muzički, Metallicu je barem na poslovnom planu teško popratiti.

“Death Magnetic” izašao je zbilja davne 2008., a oni nisu uzeli baš puno pauze u
upornom putovanju svijetom na leđima promocije tog albuma. No, valjda su
i oni shvatili da smisao svega sve slabije tinja, pa je osmišljen novi
poslovni potez – nekakav hibrid 3D filma i još jednog live albuma.

Imam osjećaj da film “Through the Never” najavljuju i pripremaju za izlazak već godinama i da mi nikako nije jasno kad napokon treba doći. Osim nekoliko trailera, čini mi se da sam više puto čitao njihove opise što su htjeli napraviti, nego što sam imao prilike vidjeti obavijest da film napokon dolazi u kina. Po tom pitanju zbilja mislim da je njihova moćna marketinška mašinerija nešto zajebala. Očito ovaj novonastali moderni svijet dobro zna maknuti koncentraciju s bitnih stvari.

Film je službeno izašao, najavljivao se pod tom vražjom ‘IMAX’ etiketom, očekivao sam i domaće megalomanske kino najave isto kao i za Pearl Jamov “Twenty”, ali – nikako! Dok polako čekamo da vječiti kradljivci digitalnih izdanja bubnu nešto na YouTube ili neki od ilegalnih kanala, u ruke nam je stiglo – nešto… Nekakav ‘soundtrack’? Ili nekakav ‘live album’? Više mi zbilja nije jasno…

Mislim, zna se što je soundtrack. Konkretne pjesme ili pozadinska muzika nekakvog filma, dovoljno dobrog da postane kultni, pa da i taj vražji CD dobije svojih parsto tisuća prodanih primjeraka. A bome znamo i što znači live album. Hvala Bogu, barem je Metallica gazda u tome, posebno u onim video izdanjima, pa čak i vlastitom internetskom stranicom na kojoj nude da skinete apsolutno bilo što ikada snimljeno diljem zemaljske kugle.

Sitni problem je što ovim duplim CD-om nisu obuhvatili ono najbolje od soundtracka i live albuma, već su baš propustili iskoristiti dobre strane oba koncepta. Čak je sada još više žao što nisu na sličan način odlučili ovjekovječiti onu nekoliko-dnevnu intimnu feštu na kojoj su slavili 30 godina benda. Barem bismo dobili pokoji raritet.

Ovako, dobili smo krnji i ušminkani audio dokaz onoga što su snimili tijekom pet koncerata po Kanadi. No, ono što je najbolji dio priče je da ti koncerti zbilja nisu bili samo jedni u nizu. Snimani su za potrebe tog nekakvog igranog filma i izgledali su totalno specifično.

Pazite sad ovo – svirali su “Sad But True” samo do prve kitice, pa “Welcome Home (Sanitarium)”, pa “Fade To Black”, odrađivali jammove na kraju pjesama, a “One” odradili čak dvaput! Dakle, sve u službi filma i iznenađenja fanova. Čak ni “Seek & Destroy” nije tradicionalno odsvirana za kraj. A na ovom albumu od toga – ništa!

Samo apsolutno tipičan live album. Live album na silu proširen na 2 CD-a po nekih 45 minuta, iako znamo da njihovi koncerti redovito traju puno duže. Dobili smo još jedno forsiranje “Nothing Else Matters” i “Enter Sandman”, dobili smo još jedan uporni pokušaj da “Fuel” i “The Memory Remains” postanu legendarne pjesme ravnopravne fazi iz ’80-ih, pa čak i najlošiji izbor pjesme sa zadnjeg albuma – “Cyanide” (barem od onih koje su se vrtile po koncertima).

Apsolutni plus je činjenica da su odlučili staviti jednu od najkompleksnijih i najdužih pjesama – “…And Justice For All”. Simpatično je čuti da im na “Ride The Lightning” očito crkne mikrofon i da unatoč tome bude jedan od vrhunaca. Pa čak i ona davno isprobana caka na kojoj “Enter Sandman” završi insceniranom nesrećom na pozornici (gledali ste “Cunning Stunts”, jel’ da?).

Ovdje se zbilja ne vidi da se radilo o ideji za film. A realno, ni ne znam kako bi se uopće moglo vidjeti?! Pa čak nije jasno ni zašto na izdanju koje se zove “Through the Never” nema istoimene pjesme s “Black” albuma. A bome mi ni “Orion” nije jasna, jer zvuči kao bis odrađen bez publike, pa se čini da je to jedini doticaj s konceptom ‘soundtracka’ – možda to svira u pozadini odjavne špice filma u kojoj ionako nitko ne čita masu onih slova i dosadnih popisa ljudi koji su pomogli da sve skupa bude moguće.

Metallica odavno nije samo bend. Valjda je već svima jasno da o njihovom poslovanju i aktivnosti ovisi 100-tinjak američkih i svjetskih obitelji koje jedva čekaju da tata roadie, tata tehničar ili tata asistent s turneje donese doma nekakve novce. Odavno se ovdje ne radi samo o bogatoj četvorci i njihovim još bogatijim menadžerima. S te strane moramo se spremiti za još mali milijun svakojakih izdanja, ružnih božićnih džempera i kondoma s njihovim logom na omotu.

Jedina šteta u ovoj priči je što ovo izdanje bez filma (radi kojeg i postoji) ima manje smisla no što bi oni to htjeli. A da ne pričam o tome da bi od jednog službenog live albuma fanovi (posebno oni koji su ih već vidjeli 5-6 puta uživo) htjeli nešto više hrabrosti i raznolikosti. Ako ništa drugo – barem u odabiru pjesama.

Unatoč tome, Metallica će ostati na vrhu posla! Što god napravili – dobro, srednje ili loše – mi ćemo pričati o njima. Nisu jedni od onih koji će svake godine izbaciti album hitova, niti će nakon svake turneje sklepati fizički live album ili rođendansko reizdanje… Baš zato je zanimljivo pratiti kako pokušavaju unijeti nekakve novosti na audio-vizualno tržište metala. S te strane, ovaj gemišt ‘live-soundtracka’ i nije baš takav grijeh, iako voljeli bi smo da smo imali prilike bolje shvatiti u kombinaciji s tim nesretnim filmom o kojem smo toliko čitali…