Metal u napadu na ‘crnu smrt’

    738

    Svartsot

    Maledictus Eris

    Datum izdanja: 29.07.2011.

    Izdavač: Napalm Records

    Žanr: Folk Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Staden…
    2. Gud Giv Det Varer Ved!
    3. Dodedansen
    4. Farsoten Kom
    5. Holdt Net Af En Tjorn
    6. Den Forgangelige Tro
    7. Om Jeg Lever Kveg
    8. Kunsten At Do
    9. Den Nidske Gud
    10. Spigrene
    11. Og Landet Ligger Sa Ode Hen

    Svartsot je danski bend koji postoji od 2005., u tih je šest godina uspio dosta ispremiješati line-up, a “Maledictus Eris” treći mu je studijski album i po storiji se nadovezuje na prethodnika “Mulmets Viser” (2010.).

    Naime, i ovdje se u tekstovima opisuje borba s kugom, koja je sredinom 14. stoljeća zahvatila Dansku.

    Glazbeno pak rezimirajući, u njemu se može čuti kombinacija nordijskih folk melodija, ‘hevijaneriziranih’ riffova, ritmički pravilnih bubnjeva i growl/scream pjevanja. Pjesme su gotovo isključivo srednjih ritmova, s vrlo rijetkim, uglavnom uvodnim, sporim i još rjeđim bržim dijelovima.

    Tome usprkos, imaju zadovoljavajuće omjere žestine, koju u kontinuitetu održavaju gitare, uz značajnu ispomoć vokala i na momente vrlo snažnih bubnjeva. Povijesnim instrumentima (švedske gajde, frule, mandolina) u stvaranju epske atmosfere, nad koju se nadvijaju tmurni oblaci, pomažu i povremeni zborski i akustični ‘ispadi’, kojih ne bi bilo loše da ima više. Zbog istih ritmova, gotovo bez značajnijih zapetljaja, na momente se javlja jak dojam monotonije, a nema bilo naslova, bilo nekog snažnijeg dijela unutar nekog od njih koji bi to ‘razbio’, pa se tako nešto nameće kao glavni ‘problem’ albuma.

    Muziku podržava

    Kaotični intro “Staden…“, sa žamorom, plačem, otužnim bubnjem, u skladu je s tematikom albuma, a pjesme koje imaju nešto više raznolikosti su, recimo, “Dodedansen“, s miksom growl/scream vokala, bržim bubnjanjem i središnjim ‘rezom’ uz frulistički solo. Nadalje, zborsko pjevanje u “Farsoten Kom” naglašava epičnost, laganiji gajde/bubanj početak, te poluinterludij s pridodanim osjećajnijim solom, pjesmu “Holdt Net Af En Tjorn” barem malo odvaja od ostalih, a najrazličitija je balada “Spigrene“, s mnogo akustika i mirnim frulama i bubnjevima, te clean vokalima.

    To je ono što se moglo izvući iz ove cjeline, koja nije bogzna što, no opet, nije niti nešto oko čega bi se trebao raditi veliki krug. Samo pjeva o ‘crnoj smrti’, njome nije zaražena. Drugim riječima, jedan prosječan album, kojeg niti obožavatelji folk metala neće predugo pamtiti.

    Muziku podržava