Metal se jako ušuljao u krevet Hatebreeda

U nastavku Hatebreedovih nastojanja da uspije zadržati koncentraciju, snagu i moć svakim novim albumom, zadnji puta smo zaključili da su bili tu negdje. Ovoga puta, moćni momci napravili su prijeko potrebne promjene, jer očito su i oni bili svjesni – još jedan “Supremacy” jednostavno ne bi prošao. A o kakvim se promjenama radi? Za početak recimo samo da su u potpunosti prihvatili svoje metal utjecaje.

Neimenovani albumi inače nagovještaju nekakve revolucionarne prijelaze ili skup pjesama za koje bi htjeli da ih poistovjećuju s njihovim imenom. Nikada mi neće biti jasno zašto je nekome tlaka imenovati album (i to tko zna koji po redu), ali mora se priznati da su Hatebreed ovoga puta bili spremni unaprijediti svoj zvuk, malčice eksperimentirati i snimiti album koji je više na pragu jednog zlog Slayera, nego bratskih frendova sa hardcore scene.

Već se može vidjeti kako “Become The Fuse” otvara koncerte, a onaj Slayerov rukopis čuje se već na gitarama u “Not My Master“, i onda još jače na sporom dijelu pri početku “Between Hell And A Heartbeat“. Kažu da je razlog tome povratak originalnog gitarista Wayne Lozinaka, koji je bio jedan od razloga što su na nedavnom albumu obrada (“For The Lions”) odsvirali Slayerov “Ghost Of War”, a čuje se i ono što je pjevač Jamey pokupio u Kingdom of Sorrow.

Ono što ponajviše podsjeća na uobičajene i najbolje dane Hatebreeda je prvi singl “In Ashes They Shall Reap” koja je prvi puta pokazala kako je to kada Jamey Jasta odradi nešto kao pjevanje na refrenu.

Još malo onoga što je atipično za Hatebreed je zborno tužno zavijanje na “No Halos For The Heartless“, a posebno tužni doom instrumental “Undiminished“. Stvar koja je ubacila i klavijature, i solaže, a sjećanje vraća na jedan od najboljih metal instrumentala takvog tipa – “Veritas, Aequitas” Darkest Houra.

No, ima i one druge strane – uobičajene, malčice dosadne i fillerima ispunjene. “Through The Thorns” (na kojoj gostuje gitarist Megadetha), “Everyone Bleeds Now” i “Pollution Of The Soul” nešto su ispod uobičajene ljestvice koju je iskreirao ovaj album. Metallicina “Escape” za kraj samo je još jedan uteg na metal vagi ovog benda.

Sigurno je da mješavina hardcorea i metala nije ništa novog pa nije čak ni ništa novog kad neki bend u tome više nagne na metal stranu. Ali činjenica je da Hatebreed to radi jako dobro i da su uspjeli na svoje korijene prelijepiti malo “South of Heavena”. Vjerojatno to nije dosta da sad prilijepe hrpetine novih fanova, ali je definitivno i više nego dosta da postojeći fanovi još jače učvrste svoju ljubav i vide za što je Hatebreed sve sposoban.