Metal rapsodija kakva se dugo nije čula

Grave Digger je bend kojemu nije potreban nikakav poseban uvod, jer baš svaki metalac koji drži do sebe trebao bi biti dobro upoznat s njihovim radom. Riječ je o bendu koji će sljedeće godine obilježiti tridesetu godišnjicu svoga osnutka, a koji još uvijek zvuči jednako dobro, ako ne i bolje nego na svojim počecima. A ti su počeci bili ključni dio vala ranih klasičnih metal bendova poput Helloween i Running Wild.

‘Kopači grobova’ su tijekom svih tih godina znali kako ‘iskopati’ ono najbolje iz sebe. Drugim riječima, ostajali su vjerni sebi, čak i u doba kada metal s bilo kakvim power primjesama na prvi pogled nikome nije zanimljiv.

Svejedno, budući da je savršenstvo teško dostižno, i u njihovoj karijeri postoji mala mrlja – njihov prošli album, “Liberty Or Death“, izdan prije dvije godine, bio je manje-više neinspirativno ostvarenje koje kao da je objavljeno reda radi.

I doista, nakon što je bend objavio spomenuti album i time ispunio svoje obveze prema izdavaču, potpisao je ugovor s kućom koja je jedan od sinonima za dobar metal (makar ne i za dobar stari heavy metal), Napalm Records. Plod te suradnje nakon dvije godine iščekivanja konačno je pred nama u vidu trinaestog po redu studijskog albuma ovog izvanrednog benda, “Ballads Of A Hangman“.

Već nakon prvog preslušavanja jasno je kako je njegov prethodnik uistinu suvišan u opusu benda. ‘Balade’ imaju sve predispozicije za uvrštavanje na listu Diggerovih legendarnih klasika, uz bok albumima poput “Rheingold” ili starijeg “Tunes Of War”, i to zahvaljujući (ponovnom) minucioznom stapanju heavy metala s powerom, koji se i razvio direktno iz njega, u perfektan primjer grandioznosti i raskoši kakvom se može podičiti samo Grave Digger.

Album otvara prekrasan, iako manje od minute dug instrumentalni preludij “The Gallows Pole“, čiji početak prati zavijanje vjetra koji se lomi o stijenje. On je u biti akustična verzija glavnog motiva koji karakterizira pjesmu koja slijedi, naslovnu “Ballad Of A Hangman“.

Hipnotičko mumljanje pjevača Chrisa Boltendahla, koje u uvodu savršeno nadopunjuje tugaljivo prebiranje po žicama, tijekom prvih taktova naslovne pjesme nastavlja se kao epsko, pomalo viteško pjevanje, da bi ga konačno zamijenila prodorna gitara i Chrisov grleni vrisak. Boltendahlov glas svakako nije ono što bi većina prvo povezala s power metalom, a pogotovo ova pjesma zvuči kao heavy izdanje Motörheada. Jednostavno moćno i bez ijedne mane!

Jedno od najprepoznatljivih obilježja glazbe ovoga benda, ali i žanra općenito, jesu pjesme izgrađene prema tradicionalnoj strukturi s obaveznim lako pamtljivim tekstovima, što se pogotovo odnosi na više nego ‘catchy’ refrene. Takav je, naravno, i onaj već nahvaljene naslovne pjesme, a u glavi lako ostaje i stih iz “The Shadow Of Your Soul“: “Death could be the end if pain is your friend“.

Nesumnjivo najupečatljiviji refren je onaj devete pjesme “Funeral For A Fallen Angel“. Iako je godina tek počela, ova se pjesma slobodno može nazvati njenim vrhuncem, barem kada je u pitanju metal. Počevši s uznemirujućim akustičnim uvodom, pjesma se nastavlja u jednako turobnoj, a istovremeno veličanstvenoj atmosferi, s tim da potonja značajka kulminira tijekom refrena, i to sa jednostavno nevjerojatno i zapanjujuće melodičnim, očaravajućim stihovima “Safer world to a fallen angel, funeral for a useless soul“.

Dakako, Diggeri ne bi bili Diggeri bez virtuoznih solaža, a njih na ovome albumu, iako su uglavnom mogle biti i duže, ima sasvim dovoljno. Posebnu draž imaju u bržim pjesmama, kakve su primjerice “Hell Of Disillusion” te “Sorrow Of The Dead“.

Treba napomenuti kako je ovaj album prvi u čitavoj pozamašnoj karijeri benda na kojemu su svirala dva gitarista, jer je kao pojačanje standardno uigranom Manniju Schmidtu stigao Thilo Hermann (ex-Running Wild), što je itekako osvježilo zvuk benda.

Zanimljivu obradu, u kojoj se novopridošli gitarist itekako iskazao, donosi limitirano izdanje albuma, a riječ je o pjesmi “Jailbreak” Thin Lizzya. Naizgled čudan izbor, no pjesma zvuči odlično, te je ovdje zvuk Grave Diggera ponovno na tragu opisa kojeg sam navela kod naslovne pjesme.

Ukratko, “Ballads Of A Hangman” zbirka je čistih heavy metal ‘balada’, prava energična metal rapsodija kakva se rijetko može čuti. Album je tipično Grave Digger ostvarenje, no nesumnjivo će postati mnogo više od tipičnoga.

U kontekstu današnje (heavy) metal scene, on zvuči i više nego osvježavajuće, a nakon svega napisanog niti nije potrebno napominjati kojem će se profilu metalaca on najviše svidjeti. Sve što se na kraju može reći jest da je ovo besprijekoran album kojega bi trebao imati baš svatko.