Metal koncept o kraju svijeta

Jednostavno obožavam kad netko napravi konceptualan album! Ta ideja mi se u glazbi uvijek činila kao nečija spremnost da snimi album napravljen od planiranih i dugo proučavanih pjesama, među kojima se neće naći mjesta za nekakva popunjavanja. Nema dva hita koji će poharati cijeli svijet i koji će biti popraćeni s još nekih 10-ak pjesama koje su tu samo da se ispuni kvota od tih potrebnih 40-50 minuta, ispod kojih niti jedan album ne mogu nazvati konkretnim i kompletnim.

Ljuti metalci iz New Jerseyja – God Forbid su se okupili još 1996. i počeli peglati po švedski inspiriranim gitarama, brzim mlaćenjem po bubnjevima i onaj toliko poznati i spominjani metalcore stav na mikrofonu. Nakon 2004. godine i albuma “Gone Forever” izredali su turneje i koncerte sa Shadows Fall, Machine Head, Killswitch Engage, Poison The Well, Caliban, Chimaira, Soulfly, Atreyu i Unearth i dugo izbivali od kuće, te se upoznavali s problemima cijelog svijeta. Vjerojatno je iz tih temelja izrasla ideja da snime novi album koji će opjevati politiku, futurističke ratove, nuklearne eksplozije i sve ono što nas čeka.

Fascinirale su me takve apokaliptične teme jer sam uvijek bio u doticaju s njima i oduševljen sam kad jedni obični metalci počnu lutati po takvim vodama i shvate da se od toga mogu napraviti, ne samo albumi, već i cijele karijere. ‘Tell Me Why We Can’t Survive!!‘ samo je jedan od stihova s kojima nas na prvoj “The End Of The World” upoznaju sa svojim stavom koji će se provući kroz svih 50-ak minuta ovog albuma koji je dosta spretno razdijeljen na tri tematske cjeline.

Iz prvih par pjesama mogu se izvući zaključci da ne odlaze puno u neke eksperimentalne strane i da su dobro kombinirali svoje sposobnosti. Bubnjar je precizan i dobar, ali za metal ništa preekskluzivno, gitaristi imaju svoje ideje, znaju trzati, ali nisu gurui svojih instrumenata, basist je opet pratnja svemu, a vokal je u svojim agresivnim dijelovima ono što se često zna čuti, dok na lakšim dijelovima odradi posao, ali nije baš neki akademik. Svega ima taman i stvorili su dosta dobru ravnotežu u kojoj se nitko ne ističe osim poruke i zvuka cijele pjesme.

Sredina albuma, a time i druga tematska cjelina nazvana “In The Darkest Hour, There Was One” daleko je najbolja na albumu i prikazuje najbolje trenutke, ne samo albuma, već cijele karijere ovih metalaca. Posebno se to odnosi na najdužu “The Lonely Dead” koja u sebi ima i Sepultura dijelova, i klavira i akustičnih gitara, i brzog i sporog, i pjevanja i deranja, i svega onog čime se God Forbid pokušavaju nametnuti publici.

Naučili su lekciju svojih uzora i odsvirali jedan moderan thrash metal album upotpunjen s nekim današnjim adutima, kao što je precizna i glasna produkcija i mijenjanje ritmova koji pjesme čini raznolikima. Iako se često slušajući album osjeti zamor, ipak se mora vidjeti da su pjesme “Under This Flag” i “The Fallen Hero” jedne od najbolje aranžiranih i pamtljivih metal pjesama zadnje vrijeme.

Svojim tužnim refrenima podsjećaju na Killswitch Engage i odlično se uklapaju u prvotnu ideju o konceptualnom albumu koji će nas od svjetskih problema jednom dovesti do kraja našeg puta. Taj se osjećaj provlači na kompletno akustičnoj “Welcome To The Apocalypse” i zadnjoj “Crucify Your Beliefs” koju zatvara lagani klavir kao pokazatelj nekakve nade ili zajedničkog masovnog sprovoda kojem današnja (poglavito američka) politika teži.

Album se već prodao u zavidnoj brojci i mislim da je iznenadio mnoge. Ipak, u ovakvom tipu glazbe, to se pokazalo kao dosta logično jer je God Forbid definitivno sazrio i svoju odličnu ideju razradio do najmanjih detalja i pružio nam je na ovom albumu. Nije album bez zamjerke, ali u navali takvih bendova, u ovom albumu našao sam nešto posebno i jako zanimljivo.

A što je najvažnije, nema forsiranja, već su dijelovi u službi pjesme, a pjesma u službi albuma. Kada ponovim da obožavam albume koji imaju zajedničku temu i koji su nekako povezani u cjelinu, onda nije ni čudno što će se album još pokoji put zavrtiti u mom CD playeru.