Metal klasik za sva vremena

Poput najveće većine svojih zemljaka i susjeda Sjevernjaka u tim vremenima, i Therion je svoju karijeru započeo kao death metal bend, te snimio albume kojih se deatheri tih vremena rado prisjećaju.

No “Of Darkness…” (1991.), “Beyond Sanctorum” (1992.) i “Symphony Masses: Ho Drakon Ho Megas” (1993.) imali su limitiran uspjeh i među, tada kvalitetnom, švedskom death-scenom nisu se baš mogli pohvaliti s nekim posebnim statusom.

Usprkos tome što je već na “Symphony Masses: Ho Drakon Ho Megas” bilo ozbiljnih tragova ustupaka avantgardnom soundu, heavy-doom metalu, progresive i goth rocku, jazzu, te zvukovima Dalekog istoka. I to je vjerojatno bio jedan od važnih razloga što je Christofer Johnsson odlučio napustiti death ‘ideale’ i radikalno promijeniti stil. Pa je na albumu “Lepaca Kliffoth” (1995.) eksperimentirao s opernim soprano i bas-bariton vokalima, klavijaturama, perzijskim etno-melosom i osjetno pojačanim obujmom melodija, te stvorio nešto na što fanovi Theriona nisu navikli. I ne samo oni.To je, u biti, bio reprezentativni dokaz da kreće (još) jedno poglavlje heavy metal enciklopedije. Album je izazvao gotovo nevjerojatan interes, i u početnim je tjednima prodan u 15.000 kopija, plus još 12 000, u koliko je primjeraka prodan singl “The Beauty In Black”. Takav uspjeh dao je Christopheru za pravo u njegovoj odluci da Therion postane drukčiji bend, no istovremeno, bio mu je to i veliki izazov, jer je nešto takvo trebalo, barem, ponoviti. I ne samo da je ponovio, nego je s albumom “Theli” (1996.) stvorio ultimativno djelo, kojim su postavljeni standardi symphonic metala. Ima onih koji vole reći – operatic metala.

Snimljen od siječnja do ožujka u Impuls studiju u Hamburgu, a izašao 9. kolovoza 1996., “Theli” je detaljno, iz korijena i zauvijek promijenio bendovu karijeru, a sceni donio neka nova mjerila, kojima će se u budućnosti mnogi, više ili manje uspješno, prilagođavati.

Još eksperimentalnije, intenzivnije, konstruktivnije i mračnije od prethodnika, s dužim epskim naslovima, “Theli” je djelo koje je uključivalo kombinaciju energičnih metalnih elemenata s dva mješovita zbora (North German Radio Choir i Siren Choir), kolaboracije ženskih i muških, grubih i čistih muških pjevanja, izdašnost orkestralija, te individualizacija klavijatura i piana. Nešto što se do tada nije čulo, pa nije čudo da se kritičarima dopao ‘na prvu’, a odlično je prihvaćen i među publikom, te je u mjesec dana prodan u više od 75.000 kopija. Što je bilo sjajno, a i više nego dvostruko bolje od ‘rezultata’ albuma “Lepaca Kliffoth” u godinu dana.

Takve stilske vratolomije, zaokreti i preokreti, priskrbjeli su Therionu status ‘najpustolovnijeg benda’, ali mu ponudile i snažan uzlet, koji je nakon albuma još ozbiljnije nastavljen turnejom s Amorphis.

Album na čijoj je naslovnici Set, bog oluje, bolesti, bijesa i nasilja antičke Grčke, donio je hrpu nezaboravnih naslova, poput, u prvom redu, epskih himni “To Mega Therion“, “Nightside Of Eden” i “The Siren Of The Woods“, pjesama koje su i dan – danas na repertoaru Theriona. Ili veličanstvenih “Cults Of The Shadow“, “In The Desert Of Set” i “Invocation Of Naamah“, grandioznih numera koje kombiniraju grubost heavy metala, studioznost i profinjenost klasike, te ljubaznost i slast folkerskih melodija.

Uvijek zahtjevno japansko tržište dobilo je i tri bonusa, “In Rememberance”, “Black Fairy” i “Fly To The Rainbow”, cover verziju Scorpionsovog klasika iz 1974., koje su svoje mjesto našle i na ovom reizdanju. Te stvari nisu mogle upasti na “Theli”, što je još jedan dokaz njegove snage i utjecaja, pa su uvrštene (i) na kompilacijski album “A’arab Zaraq – Lucid Dreaming” iz 1997., zajedno s obradama i Christoferovim soundtrackom za film “The Golden Embrace”.

Kad se već išlo u reizdanje, moglo se štogod poraditi na soundu, čisto da se prilagodi današnjim osnovnim tehnološkim normama, no, opet, i u originalu je taj album predobro balansiran, pa bi se prčkanjem po njemu moguće i izgubilo na izvornosti. Ako se tu već i nije, na bonus DVD-u “Theli Live“, snimljenom u Budimpešti 2007. moglo se i moralo pročistiti zvuk. Ipak je to bilo deset, odnosno jedanaest godina kasnije. No i uz malo nedorađen sound, bez većih se problema može razabrati kvaliteta svirke i ustanoviti (opet) da Therion i uživo zvuči sjajno, te čuti neke pjesme koje se inače baš i ne može često doživjeti u takvom formatu. Tako da se taj DVD, bez obzira što je izvučen iz jedne cjeline, uistinu može smatrati kao bonus-poklon sadržaj. Inače je snimljen na turneji povodom 20. obljetnice postojanja benda, na kojoj se svirao “Theli”, plus izbor najboljih pjesama, a kao gosti/pjevači pojavili su se bivši bubnjar Piotr Wawrzeniuk, član benda i jedan od vokalista na albumu “Theli”, te Messiah Marcolin (ex-Candlemass).

S obzirom da je re-izdanje objavljeno 17 i pol godina nakon izlaska originalnog albuma, nekakva obljetnica baš i ne može biti povod što se pojavilo, pa se uvijek nameće, apsolutno logički zaključak, kako je sve to napravljeno prvenstveno zbog novaca. Iliti dodatne zarade svih subjekata uključenih u ovu priču. Nema sumnje da je i to jedan od razloga, to se ne bi trebalo skrivati, no ako tome i jeste tako, nitko nikoga ne tjera da ‘u košaricu’ ubaci ovaj album. Koliko god sjajan on bio. A je, bio je to doista sjajan album. I, što je najvažnije, ne samo bio, već i jeste. Kada ga se danas sluša, isijava jednakom unikatnošću, živahnošću i svježinom kao i kada je izašao.

Album je to kojeg se i toliko mnogo godina kasnije rado stavlja u player ili koji drugi distributer zvuka i iskreno uživa u njemu. Album koji konstantno opravdava sve rečeno o njemu, i iz kategorije rijetkih koji zaslužuju najviše ocjene. Kad ga jednom slušaš, nikada ne zaboraviš što si čuo. I za kojeg ti i stoljećima kasnije nije žao što si ga, ako ga jesi, počastio ‘maksimalkom’. A to treba znati prepoznati. Oni koji su tako nešto napravili 1996., danas mogu biti ponosni, jer su predvidjeli da se dogodio klasik. Antologijsko djelo, kakvo se više nikada neće ponoviti.