Metal iz dubina Marijanske brazde

    1179

    The Ocean

    Pelagial

    Datum izdanja: 29.04.2013.

    Izdavač: Metal Blade

    Žanr: Eksperimental, Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Epipelagic
    2. Mesopelagic: The Uncanny
    3. Bathyalpelagic I: Impasses
    4. Bathyalpelagic II: The Wish in Dreams
    5. Bathyalpelagic III: Disequillibrated
    6. Abyssopelagic I: Boundless Vasts
    7. Abyssopelagic II: Signals of Anxiety
    8. Hadopelagic I: Omen of the Deep
    9. Hadopelagic II: Let Them Believe
    10. Demersal: Cognitive Dissonance
    11. Benthic: The Origin of Our Wishes

    Eksperimentalni post-metal iz Njemačke. Tako najčešće opisuju i nazivaju The Ocean. Malo detaljnije bi to bilo melodični progresivni doom metal koji je od svojeg osnutka izmijenjao oko 40 članova prije no što se iskristalizirala postava ovakve moćne zvučne kulise.

    Kako to i inače biva s progresivnim bendovima, i The Ocean redovito slože neku temu i cjelinu iza svakog albuma, pa su nakon pjesama o micanju planeta ovaj puta opisali ono što im stoji u samom imenu – duboki ocean.

    Nisam siguran je li “Pelagial” dugačak dvaput po 54 minute ili dubok 11 kilometara. Zašto oba broja? Dvaput po 54 minute zato što je album prvo zamišljen kao instrumentalni, da bi se laganim osmišljavanjem pjevanja pretvorio u neinstrumentalni, i da bi na kraju bend odlučio album izdati kao dvostruki – s obje verzije. A 11 kilometara dubina je najdublje brazde na našem planetu (dublja čak i od visine Mt. Everesta) koju s posjetili idejom za ovaj album – pjesme su nazvali prema dubinskim zonama i zamislili ga kao kronološko putovanje s površine prema dubinama i ogromnim tlakovima.

    Ta ideja uobičajena je za ovakve bendove koji vole pjesme nazivati po nekakvoj znanstvenoj crti, ali slušajući “Pelagial” ta ideja baš se i ne primjećuje. Nema neke atmosferične razlike između kaotične mastodonske “The Wish in Dreams” i “Boundless Vasts“, ili između najjačih stvari albuma – “Disequillibrated” i “Cognitive Dissonance“.

    Muziku podržava

    Spomenute dvije epske su stvari sa svim elementima koje metal nudi (blastbeatovi, growlanje, umor, depresija), ali na dobar način izbjegavaju uobičajene dekoncentrirane prog metal zamke. Recimo da su najbliže došli prog metalu neokaljanom ludim eksperimentiranjima nekakvog pomahnitalog znanstvenika.

    Ono što se ističe upravo je taj vokal, koji su skoro izbjegli na ovom albumu. S jedne strane, glas mu zvuči kao nastavak na lika iz zaboravljenih post-grungera Puddle of Mud, a onda se pretvori u Neurosisov bolni urlik. Ta kombinacija album čini i specifičnim, ali i čudnim. No, vjerojatno je priču o spuštanju prema dnu oceana ipak trebalo podebljati maštovitim riječima.

    Osim mračne klaustrofobije, samom muzikom to nije postignuto, a vjerojatno nije ni moguće, jer zbilja se čini kao zahtjevan zadatak. No, ono što se The Oceanu može spočitati jest da se album mirno smješta pored ostalih prosječnih izdanja. Zbilja ostavljaju dojam da svojom kombinacijom ‘lagano-agresivnog’ eksperimentalnog metala imaju veće ambicije i potencijal. Puno veće od nečega što se može opisati nedorečenim i (samo) iznadprosječnim.

    Muziku podržava