Mesarenje do iznemoglosti

Ako će se u svijetu metala po nečemu posebno pamtiti 2012. godina, onda će to biti po svoj sili dobrih thrash metal albuma. Od Overkilla, preko Kreatora, pa Testamenta i Tankarda, a za kraj godine kao šlag na thrash metal tortu došao je i album Destructiona, koji u ovoj godini proslavlja trideset godina svog postojanja.

Zvuk je kao i na većini njihovih studijskih albuma u posljednjih desetak godina jako dobar, čist, razumljiv, Schmierovih scream dionica ne nedostaje, a u nekima, bar po tonalitetu, sličan je onom Toma Araye. Punokrvne i agresivne pjesme, prepune torpedirajućih bubnjanja, super brzih riffova, ponešto solaža i vihorastih baseva sigurno će razveseliti fanove Destructiona i općenito thrash metala.

Nakon intra “Exordium“, kreće furiozna, nabrijana “Cyanide“, tipična ‘tupa-tupa’ brza, agresivna, ‘ljuta’ i napadački orijentirana thrash metal pjesma. Takva je i “Spirital Genocide“, protkana Mikeovim solažama, ali i Vaaverovim bubnjarskim dionicama, za koje se stječe dojam da su dobile više prostora za prezentirati vlastito umijeće, jer u mnogim pjesmama, čujni su mnogobrojni sitni prelazi. Valjda čisto da malo proširi ‘pogled’ na onaj standardni, iako dinamičan, ponekad i monoton ubrzani tempo.“No Signs Of Repentance” također je poletni brzanac, ugodan za slušanje i lako pamtljiv, a vrhunac je pjesma “Legacy Of The Past“, u kojoj se Schmieru u vokalnim izvedbama pridružuju Tom Angelripper (Sodom) i Gerre (Tankard). Tekstualno je to odlična pjesma, opisuje scenu prije tridesetak godina kada su oni započinjali, što je pretočeno u albume koji su ostavili nezaboravan trag na metal sceni (“Make the metal blade stand tall, agent orange will never fall. After the chemical invasion, eternal devastation“). Ritmički, pjesma prolazi kroz sve faze; od umjerenog uvoda, do žestokog i brzog tempa (doslovno za benganje ‘do smrti’), s naglašenim višeglasno otpjevanim refrenom.

“Under Violent Sledge” zadnja je na albumu i vrijedi je izdvojiti kao jednu od boljih, a osim turbo brzog tempa, razornog Schmierovog pjevanja, do izražaja dolaze i ‘raspaljive’ Vaaverove bubnjarske dionice.

Usporedimo li ovaj album s prethodnikom “Day Of Reckoning”, dojam je da je prethodnik ipak malo bolji i za nijansu kompaktniji. No neovisno o tome, 2012. je definitivno godina thrash metala, mnogi su već uvelike uživali i zasigurno će se još itekako nauživati uz ovaj, te albume spomenutih bendova.