Melodično Sveto trojstvo

Pravi multietnički projekt krije se iza ovog imena, čiji članovi dolaze iz SAD-a, Njemačke, Engleske i Italije, a “Trinity” im je, kako mu i ime daje naslutiti, treći album. Nakon “Eden’s Curse” iz 2007., i “The Second Coming” iz 2008. godine.

Lider benda je ne baš poznati američki vokalni solist Michael Eden, postavu sačinjavaju i gitarist Thorsten Koehne, basist Paul Logue, klavijaturist Alessandro Del Vecchio i bubnjar Pete Newdeck, a kao ‘sjedište’ navedena im je Velika Britanija. To su najosnovniji podaci, da bismo znali s kim to ovdje imamo posla, a ono važnije, izgled i struktura albuma nije baš nešto na što se nailazi rijetko.

Naime, radi se o potentnom miksu heavy metala, glam i hard rocka, koji su dosta dobro fuzionirani, pa im je teže utvrditi granice. Koncepcijski je album maksimalno hitično orijentiran, sa stadionskom ‘reputacijom’, ali bez izostanka potrebne agresije, prvenstveno u gitarističkim izvedbama. Uglavnom, album je to koji je dosta glasan, ali i ‘lijep’ za slušanje i lagan za pamćenje.

Tonaliteti su mu vrlo ugodni, moderno posloženi, za jedan album ovakvog tipa epske atmosfere čak ima iznad prosjeka, a dovoljno su zastupljene klavijature u kojima se osjećaju orkestralni i neoklasičarsko/progresivni elementi.

Pjevanje je dosta snažno, ‘punasto’ i sočno, po boji nekako najbliže pokojnom pjevaču engleskih glam metalaca Tobruk, Stuartu Nealeu, u dosta navrata potpomognuto solo ili back višeglasjem, a najjaču snagu albumu daju prodorno-britke gitare, kako u ritmičnom, tako i u slojevitom, heavyu naklonjenom solo izražavanju.

“Trinitas Sanctus” zanimljiv je, ‘pričljivo-kaotično-dramatičan’ uvod u album, odnosno, u žestoki heavy “Trinity“, a ponajbolja pjesma dosta je mračna, epska balada “Guardian Angel“, u “Can’t Fool The Devil” osjeća se glam metal škola osamdesetih tipa King Kobra/Ratt, a “Jerusalem Sleeps” fini je, srednje brzi heavy naslov s orijentalnim gitarističkim elementima.

Atmosferski duboka, srednje ritmična “No Holy Man” uključuje gostovanje Jamesa LaBriea, dosta je vokalno oslonjena pjesma (mini zbor, back pjevanja), neoklasičarske klavijature i decentni solo jače su joj karike. Drugi eminentni gost albuma je Andi Deris, i to u dobroj heavy-power pjesmi “Black Widow“, a treći pokojni velikan Dio, i to, na žalost, samo kroz odu jednoj od njegovih pjesama, “Rock’n’Roll Children“.

Dobroj kakve su i ostale ne albumu, koji se, kako je navedeno, da fino slušati, brzo upamtiti, ali, kako je to običaj, i dosta brzo zaboraviti. No o tome koliko će biti potrebno da se to dogodi, odnosno, da ‘nestane’ iz memorije, ne treba baš previše razmišljati. Barem ne dok ga se sluša. Ima se tu dosta toga za čuti.