“Meliora” je prvo remek-djelo Ghosta

Iako je album “Infestissumam” glazbenom raznovrsnošću nadmašio debitantski retro metal album “Opus Eponymous“, zbog mainstream produkcije upitno je bilo hoće li se Ghostova glazba sljedećim izdanjem lagano krenuti razvodnjavati.

Međutim, treći album “Meliora“, stilski relativno utemeljen na spomenutim albumima, ne samo da je pomeo prethodnu diskografiju benda nego je vjerojatno nadmašio i sva ostala heavy metal izdanja objavljena u ovoj godini, iako Ghost, prije svega, u većini slučajeva nosi titulu rock benda.Pet Nameless Ghoulova za novi se album presvuklo iz mantija futurističkih monaha u ležernije odore, kako sami objašnjavaju, tajnog društva 1920-ih godina, a frontmana Papu Emeritusa II. ‘zamijenio’ je ‘njegov mlađi rođak’ Papa Emeritus III., s tek neznatnim izmjenama u make-upu. Tekstualna tematika nije previše odmakla od prethodnika iako se stječe dojam da su tekstovi po prvi puta zbilja okultni te za razliku od svih prijašnjih, u kojima su Lucifer, Satan ili Beelzebub bili neizostavni dio ili refrena ili početaka prvih stihova, na “Meliori” nikakvih vlastitih imenica jednostavno nema. Suptilni humor kao da je ustupio mjesto dramaturgiji, što se posebice osjeća na prvom singlu “Cirice“.Meliora na latinskom znači bolje, i zaista sve što se na albumu može čuti ili ikako drugačije percipirati puno je bolje od svega što su napravili na prethodnim albumima. Gotovo bi se moglo reći da se ovdje radi o bendovom prvom pravom remek-djelu, možda slično kao i u slučaju, recimo, Iron Maidena s “The Number Of The Beast” ili Metallice s “Master Of Puppets”. “Meliora” i u produkcijskom i u glazbenom smislu djeluje kao ono najbolje što je ova švedska okultna šestorka posljednjih pet ili šest godina od osnutka čuvala. Svaka izdvedba podignuta je na ambiciozniju razinu, počevši od naslovnice poljskog umjetnika Zbigniewa M. Bielaka, preko kompozitorskog umijeća tzv. Ghoul writera i izraženijeg smisla za melodiju pa do savršene i beskompromisne produkcije. Papa Emeritus opet pjeva besprijekorno.

Vokalne mu harmonije nisu toliko izražene kao na prethodnom albumu, no izvedba solo vokala ovdje je puno sigurnija i uvjerljivija, a sama prepoznatljiva boja glasa dolazi više do izražaja. Klavijature su također izraženije, na trenutke i sablasne te imaju veću ulogu nego na prethodnim albumima. Zvukovi orgulja, klavira ili Rainbowskog syntha ’70-ih tako se odlično uklapaju uz gitare koje su ovog puta većinom teže i mračnije, uz iznimke pojedinih akustičnih dijelova. Ritam sekcija je standarno groovie, s tim da se čini da je bubnjar ili novi ili je stari ozbiljnije shvatio svoj dio posla pa se uvježbao do razine profića. Stilski je također sve ujednačenije i kompaktnije te ako je ikad i bilo dvojbi oko toga je li Ghost tek kopija Black Sabbatha ili Blue Oyster Culta, “Meliorom” se konačno može zaključiti da Ghost ipak zvuči kao Ghost – bend koji ne kopira, već zna kako učiti od svojih uzora, bilo da je to Black Sabbath, Blue Oyster Cult ili ABBA.

Album otvara osebujna “Spirit“, sa spooky klavijaturama na pozadini mješovitog zbora koji do većeg izražaja dolazi u refrenu te izvrsnim, gotovo Keith Moonovskim bubnjevima. Riffovlje na sljedećim stvarima “From The Pinnacle To The Pit” i spomenutoj “Cirice” sigurno će lako ući u uho svakom fanu heavy metala, kao i catchy refreni zbog kojih su obje pjesme potencijalni live favoriti.

Kratki klasični instrumental “Spoksonat” lako bi se uklopio u bilo koji stari kultni hororac, a sljedeća, lagan(ij)a i potpuno pozitivna “He Is” slobodno bi mogla proći i kao himna kršćanske mladeži, iako kad je riječ o Ghostu ne treba dvoumiti tko je to On. Šalu na stranu, pjesma čini jedan od glazbenih vrhunaca albuma, a svu svoju čar, složili se metalci ili ne, sigurno duguje antologijskoj ABBA-i.

“Mummy Dust” klasična je heavy žestica, s pomalo psihodeličnom i sablasnom atmosferom koju prekida izvrsni parajući solo. Rokerska “Majesty” zbog hammonda ponajviše priziva duh ’70-ih i ranih ’80-ih godina kad je ostarjeli hard rock otvarao vrata mlađahnom heavy metalu. “Devil Church” je kratki instrumental utemeljen na orguljama, spomenutom mješovitom zboru te lakše distorziranim gitarama, dostojan uvoda u još jednu heavy rokerijadu “Absolution” koja bi Ghost lako mogla odvući i na stadionske prostore da nije okultnog imidža i okultnih tekstova. Refren je toliko zarazan da ga se ni čelni ljudi ABBA-e ne bi posramili.

Impresivnom završnicom, stilski najneodoljivijom “Deus In Absentia“, Ghost privlači pozornost osebujnošću glazbenog izričaja te definitivno dokazuje svu svoju glazbenu ambicioznost zbog koje i jesu jedan od najinteresantnijih bendova novije povijesti heavy metala. Iako je Ghost prije svega, dakako, rock bend.

“Meliora” je veliki korak naprijed za ovu misterioznu šestorku, u to ne treba sumnjati. Glazbeno su osjetno sazrijeli, tko god oni zapravo bili ispod svojih krabulja, i velikom su kreativnom snagom pokazali da mogu i bolje (od ionako odličnih prethodnih albuma). Bit će stoga uzbudljivo pratiti hoće li u budućnosti, poput nekada Maidena ili Metallice, moći bolje čak i od boljeg.