Melankolijom protiv sudbine

    922

    Firewind

    Few Against Many

    Datum izdanja: 21.05.2012.

    Izdavač: Century Media

    Žanr: Heavy Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Wall of Sound
    2. Losing My Mind
    3. Few Against Many
    4. The Undying Fire
    5. Another Dimension
    6. Glorious
    7. Edge Of A Dream (feat. Apocalyptica)
    8. Destiny
    9. Long Gone Tomorrow
    10. No Heroes, No Sinners
    11. Battleborn

    Unatoč obvezama s Ozzyem Osbourneom, Gus G. nimalo nije zapostavio Firewind, pa je u nešto malo više od godinu i pol sa svojom ekipom posložio još jedan, sedmi studijski album.

    Nakon kontinuiranog uspona tamo negdje od sredine prošlog desetljeća,
    recimo od albuma “Forged By Fire” (2005.), Firewind je s prethodnim
    izdanjem “Days of Defiance” došao do zenita svoje karijere, svoje popularnosti, svoje zrelosti, čega li sve ne.A sudeći po njegovom nasljedniku “Few Against Many“, i do kreativnog vrhunca. Naime, dio pjesama ovdje zvuči kao da su zaostatak, odnosno, kao da nisu našle svoje mjesto na prethodnom izdanju, ponekad djeluju dezorijentirano, s nekim ‘umornim’ refrenima, a zna se učiniti kao da fali malo više konstruktivnosti i ideja. Sound ovog benda uvijek je bio ‘freshy’, tako je i sada, no povremeno se osjeća da je malo previše moderniziran, poljigavljen, amerikaniziran; ipak, generalno se može reći da u njemu prevladava metalna sirovost i, nadasve, strastvenost.

    Gitarske melodije su i ovaj put spontano kreativne, riffovi se poklapaju, preklapaju, ispunjavaju i nadopunjuju poput stranica najljepše enciklopedije, a solaže su napete, raznovrsne i djeluju totalno neistrošeno. No iako sjajne, gitare ipak znaju ponekad biti malo količinski naporne i možda je trebalo zadržati klavijaturistički kontinuitet, što je najveća razlika između ovog i prošlog, pa čak i prošlih albuma. Opet, s druge strane, manji angažman daje im i prednost, jer je do njih sada teže doprijeti i kada se pojave, kompletna pjesma dobiva na težini i, dakako, atmosferi.

    Muziku podržava

    A ona je na ovom albumu poprilično mračna, u najmanju ruku siva i također je nešto što ga razlikuje od dobrog dijela ranijih izdanja. Apollovi vokali su, uz gitare, i dalje zaštitni znak Firewinda, onako moćni, premoćni, rašpasto-hrapavi, ali isto tako, i ‘s dušom’, i svojom dominantnošću daju poseban pečat svakoj pjesmi. Ritam sekcije djeluju kao pomoćni dijelovi savršenog stroja, s time da bubnjevi služe i za dodatnu agresiju, a bas sekcija i za stvaranje dodatne teatralnosti.

    Pjesme su dosta varijabilne, odlikuju ih zanosne melodije, promjene i transformacije ritmova, dinamičnost, no nema onih koje bi ‘ponijele’ album, poput recimo “Broken”, Embrace The Sun”, Cold As Ice”, “Mercenary Men”, “My Loneliness”, “Head Up High” ili “Angels Forgive Me”… da se ne vraćamo dalje u povijest benda. No ima onih koje bi im barem dijelom mogle parirati.

    U tu kategoriju ne ubraja se prvi singl “Wall of Sound“, usprkos jakom gitarskom i vokalnom zanosu, pjesma koja koliko god da je pamtljiva, prepuna melodija, toliko je i brzo zaboravljiva. Sušta suprotnost joj je “Losing My Mind“, progresivno sastavljena pjesma prepuna sklada, s laganim atmosferskim početkom, uz akustike i energično riffanje, sa sporijim refrenskim dijelovima, istehniciranijim solažama i na mahove podizanjem ritmova.

    Žestok početak, uz thrash-speed riffove s, opet, sporijim refrenskim dijelovima uz dupliranje vokala, klavijaturističkim solo ‘ispadom’ i brzinskim thrash-speed finalem, karakteristike su pjesme “Another Dimension“, a “Gloriuos” je mračna, kaotična, stvar umjereno brzog ritma s hard rock obrascem. “Destiny” je još jedna relativno nezanimljiva melodic-metal pjesma, koju donekle izvlači miks milozvučnih i oštrijih, ‘ubadajućih’ solo dionica.

    Melankolična, emotivno-sjetna balada “Edge Of A Dream” u kombinaciji piana, violončela, otužnog glavnog i pratećeg pjevanja i staloženih gitara, donosi suradnju s Apocalypticom, a “Long Gone Tomorrow“, “No Heroes, No Sinners” i “Battleborn“, set mračnijih pjesama srednjeg i sporog ritma, s atmosferično-epskim višeglasjima, povremenim akustikama, kao i pojačanim gitarskim distorzijama, privodi album kraju.

    Album koji će među fanovima sigurno stvoriti različite stavove, no nešto takvo je i očekivano. Ali, i takav kakav je, ne baš najbolje što Firewind može ponuditi, još uvijek je ‘mila majka’, u najmanju ruku diplomski rad za ogromnu većinu bendova izmučene i izmrcvarene heavy-power scene.

    0 Shares
    Muziku podržava