Megan Thee Stallion: Posrtaj talentirane reperice

Očekivanja zaista mogu prerasti u neželjen teret! Uglavnom, Megan Thee Stallion, jedna od najpopularnijih mladih hip hop izvođača, zatvorila je emocionalno zahtjevnu, ali poslovno iznimno uspješnu godinu debi studijskim albumom “Good News“. Zbog konteksta bitno je iznijeti sukob dvije razjedinjene realnosti! Pored vladanja glazbenim ljestvicama hrpom nezaobilaznih singlova (“Savage“, “WAP“, “Body“…) i dobivanjem četiri Grammy nominacije, reperica se našla u vrtlogu korporativne pohlepe te je nažalost postala žrtvom nasilja. Sve napisano (uključujući nedavnu smrt majke i bake) otvorilo je mogućnost suočavanja s posljedicama, razvijanja intimnijeg djela vrijednog pomnije pažnje i analize. But no! Na “Good News“ Meg samouvjereno zatvara vrata umjetničkoj progresiji u korist neodrživog, kratkotrajnog hype-a redanjem predvidivih trenutaka eventualno dosadne cjeline.

Osim nekolicine, pjesme isključivo uranjaju u očitu seksualnost i neobuzdani hvalospjev. Sad, nemam ništa protiv sličnih tema, čak suprotno, ali kad se nakon niza hedonističkih ekshibicija (“Tina Snow EP“, “Fever“, “Suga EP“…) ponovno prezentira isto, bez određenog iskoraka, počinjem gubiti interes. Najgore je što sve djeluje suviše režirano i umjetno – nedostatak povremene suptilnosti ili karakternog oslobađanja negira ikakav pozitivan utjecaj eksplicitnog sadržaja. Shodno tome, ovaj album tako čvrsto obgrljuje fiktivnu ličnost koju je Megan osmislila u tekućoj godini da nije teško zaboraviti kako se radi o stvarnoj osobi. Na ranijim projektima razna alter ega (Tina Snow, Hot Girl Meg i Suga) barem su prenijela fragmente osobnosti na ploču, a sad kad je trebala biti prikazana jasna slika… nula.

Unatoč primjerima neznatnih odmaka od uvriježene forme, pjesme su uglavnom vrlo hladne i odsutne te se oslanjaju na generične motive. Drugim riječima, stihove istih mogao je izvesti bilo tko bez nužnosti propitivanja autohtonosti. Ništa nije potkrijepljeno dubljim promišljanjima, informacijama koje bi dale malo kredibilnosti i težine rečenom. Također, ne znam dal’ bi ostao napet svih pedeset minuta, ali podnio bi svu seksualnost da je iznesena na donekle originalan način uz nešto duha, žestine i prepoznatljivosti. Gdje je nestala Hot Girl Meg s “Fever“? U njezinu obranu, momenti poput “Circles“ i “Don’t Rock Me To Sleep“ dotiču se prekida ljubavne veze i loše komunikacije, dok su “Outside“, “What’s New“ i “Go Crazy“ ‘anti-hater’ bangeri nepopustljivog bravada.

“Good News“ se nakon dvadesetak minuta pretvara u pornić koji satima stoji upaljen na tv-u, a na njega se više ne mari jer tko zapravo može ostati napaljen toliko vremena? Stalno spominjem izostanak karaktera/osobnosti (podrazumijeva se manjak humora prisutnog na “Captain Hook” ili “WAP”), dinamike i agresivnosti te potpunu pasivnost izražaja. Ako se već prepušta singularnoj oblasti, neka postoji pokušaj urona publike u stvoreno. Princip ‘wash-rinse-repeat’ osporava seksepil – on postaje uobičajen, naučen te gubi na jačini. Poželjna bi bila i dosljednost vlastitom bivanju (jedinstveni pogled na koncept) – tragovi gdje skladbe prenose stečena iskustva (nešto proživljeno), a ne umnožene klišeje i opće prihvaćene, bazične detalje ženskog osnaživanja (svedeno primarno na seks). Djelo posljedično nema smisao, usmjerenje niti cilj!

Prije nego nastavim srati, htio bi napomenuti kako je “Good News“ čisto ok slušanje. Meg je tehnički potkovana izvođačica koja uistinu vlada zavidnom količinom talenta, no album predstavlja potpuno razočaranje u usporedbi s prošlim radovima te konačnim očekivanjima. Zašto bi si pustio “Good News“ kad mi je “Fever“ odmah do na Apple Musicu – jedno je gotovo razvodnjena verzija drugog. Produkcija i instrumentalni odabiri pretežno su meh – ono, obični trap beatovi bez varijacije s malobrojnim ‘lijevim skretanjima’. Teško mi je uopće složiti paragraf o samoj glazbi jer iskreno nemam o čemu pričati – sve je većinom prihvatljivo, uz pokoji vrhunac. Muzika uostalom ima ulogu ispunjavanja prostora i kreiranja ‘skupocjenog’ dojma, dok zanosa često nedostaje.

Ali fuck, završetak projekta je genijalan! “Savage Remix“, “Girls In The Hood“ i “Don’t Stop“ estetski su definirane i prosto zabavne – kao s različitog svijeta. Instrumentacija gori, osobito na “Don’t Stop“ gdje je čudnovat beat iskrivljen do neprepoznatljivosti – mogu zamisliti Rico Nasty preko (distorzija probija granicu zdravog razuma). Konceptualno se ne odskače puno od formule, ali prisutna zaigranost i šarenilo jednostavno očaravaju – oscilacije u vokalu, složenost i tekstura odsviranog te gosti (Beyoncé i Young Thug) uzdižu kompozicije na višu razinu. Kad me već krenulo moram pohvaliti soul sample na “Circles“, bezbrižnost “What’s New“ (+ hook: “Tell a hater fuck you…“), swag i živahan beat na “Go Crazy“ te strukturu i izvedbe na “Movie“.

Nadalje, uvodna “Shots Fired“ jedina je skladba koja drži ogledalo ispred Megan. Iznad prigodne reference na “Who Shot Ya“ (Biggie), reperica razlaže svoj narativan tijek i pritom zatvara hajku oko nedavnog incidenta s Toryjem Lanezom. Iako ostatak albuma obuhvaća kul pjesme (“Do It on the Tip“, “Freaky Girls“,…), ne želim se prisiliti na preuveličavanje njihovih vrijednosti pogotovo jer su opterećene problemima opisanim u prvim paragrafima. A sad okret od 180°! Izgubljeni u mediokritetu nalaze se trenuci apsolutne strave – “Intercourse“ je neslušljiv pothvat aproprijacije dancehall utjecaja, dok nakon svakog izlaganja pripjevu “Body“ preispitujem svrhu života. “Don’t Rock Me To Sleep“ je pak najsjajniji dragulj u kruni smeća. Užasno pjevanje, ustaljena struktura, besmisleni tekst i patetična synth pop instrumentacija ubijaju u pojam.

“Blah, blah, blah, la-la-la; If you wanna leave, then bye, bye, bye; I’m a big girl, so I won’t cry; Don’t sing me a lullaby-by-by“ – fakat zašto? Ne želim zatvoriti recenziju nabrajanjem groznih isječaka s djela pa ću se posvetiti budućnosti. Megan Thee Stallion ima previše potencijala da bi bili impresionirani osrednjim pokušajima zadovoljavanja mnoštva. Spomenuto joj ne pridodajem iz puke želje opravdavanja vlastitih nadanja nego zbog prethodnih demonstracija sposobnosti i talenta – poslušajte XXL 2019 Freshman Cypher, brojne freestyle-ove pa i preostalu diskografiju. Osobno sam veliki fan Meg i kao takav ne želim se pomiriti s pretpostavkom da je “Good News“ kulminacija dosadašnjeg stvaralaštva. Na kraju se nadam kako će postignuti hype uspjeti kvalitetno iskoristiti te ga sljedećim izdanjima sadržajno opravdati.