Maylene And The Sons Of Disaster
IV
Datum izdanja: 26.09.2011.
Izdavač: Ferret Music
Žanr: Hard Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Prije nešto više od dvije godine bio sam moderni Nostradamus i pri obrađivanju trećeg album južnjačkih metalaca Maylene and the Sons of Disaster naslutio da će se sljedeći, četvrti po redu – zvati “IV“. Oh, kakvog li proročanstva!
Bilo je tu još pretpostavki, a osim imena sve su ispale – krive. Posebno ona ‘neka sljedeći bude barem jednako fora kao ovaj’ jer – nije. Zbilja nije! I ovaj put vrijedi onaj trend da se svakim albumom miču od prvotnog metalcorea, pa je tu više rocka i metala s južnjačkim primjesama. Samo što su ovaj put prešli nekakvu imaginarnu granicu kada pjesme postanu toliko tipične da su – jednostavno dosadne. Šteta.
Da se razumijemo, frontmen Dallas Taylor već neko vrijeme na svojim društvenim mrežama brani melodičniji i komercijalniji smjer benda (vidljiv na “Save Me” ili sladunjavoj pop stvarčici “Faith Healer“), što po samoj definiciji uopće ne bi bio problem (čak štoviše, jer i dalje patim za dobrom melodijom) da je album moguće nekako osjetiti i smjestiti ga tako da ga poželite čuti još i još.
“In Dead We Dream” kao otvaranje albuma nastavlja na poznatim temeljima i, kao takva, ima društvo u “Killing Me Slow” i testosteronskoj “Never Enough“. Ostalo pleše na komercijalnijim rock granicama gdje bi poneke dijelove čovjek mogao staviti i pored imena kao Black Stone Cherry ili Nickelback.
Nekoć smo ih nazivali ‘Lynyrd Skynyrd na speedu‘, i danas se to može reći samo za pokoji riff i za laganicu “Taking On Water“, koja bi mogla biti eventualno Skynyrdov “Simple Man”.
Preostali ‘filleri’ potvrđuju da su Maylene izgubili (ili od njih svjesno odustali) onu ludost i brzinu, pa ovaj album djeluje puno pripitomljenije i logičnije. Zovite to zrelije ako vam paše, ali onda dodajte – manje žestoko i generički. Možda je razlog i što ih više nema šestero u bendu, već četvero, čime su najviše naškodili gitarističkim eksplozijama.
Južnjački pristup Alabame uvijek će biti tu, samo mi nije jasno u koje se to prostore žele ugurati tom svojom progresijom i evolucijom. Stigli su na prag južnjačkih hard rock bendova kao Black Stone Cherry, Theory of a Deadman ili Saliva. Nije ovo katastrofa, samo što bi meni bilo draže da su ostali onako specifični, kao do sada. Svatko se mijenja i nije prvi put da fanovi cvile zbog toga.