Mayales i Coky među albumima godine

Problem domaće pop glazbe često je u tome što je ili ispodprosječno zastupljena i nezanimljiva masovnoj publici sklonoj budalaštinama, ili su pak prezastupljene pizdarije koje svima normalnima zagade pomisao na ambicioznu, dobru, punokrvnu glazbu otpjevanu na hrvatskom jeziku.

A i u tome dobrome malo je ambicioznih radnika koji bi u
tmurnoj realnosti još i htjeli pomicati žanrovske granice ili
eksperimentirati.Kod nas je eksperiment preživjeti na sceni, kamoli se baviti dodatnim artizmom. No, s vremena na vrijeme i skeptični slušatelj može se iznenaditi, pojave se zanimljivi projekti. Novi album Mayalesa “2” primjer je albuma koji i iskusnog promatrača na prvu uhvati nespremnim. Na četvrto slušanje već vam je jasno da se radi o ozbiljnom albumu koji pred sam kraj godine ulazi na popis najboljih ovogodišnjih diskografskih izdanja kod nas.

Krenimo redom; kao i svaki normalan čovjek koji više voli guštati nego raditi pustio sam si CD bez čitanja prethodnih press-objava, čak nisam pogledao ni omot. Moglo bi se reći da sam krenuo potpuno hladnokrvno i bez očekivanja. Ne znajući nikakve podatke o ploči koju su Mayales pripremali dugo godina probao sam jednostavno čuti čega tu ima, ili nema.

Nisam neki veliki poklonik Mayalesa, znam da se radi o profesionalnoj jedinici ali nisu (bili) tip glazbe koju bih slušao po doma za vlastiti gušt. Sad su to postali, zbog čega mi se više nego drago. Ne samo zato što naći nešto ovakvo na domaćoj sceni znači da ‘ima nade za nas’, nego i radi toga jer ću prijateljima po svijetu opet moći pokloniti odličan domaći disk nakon Luke Belanija, The Chwegera, East Rodea i drugih.

Uvodna pjesma “Virtual Baby” s isprepletenim pozadinskim vokalima i slojevima gitara koje ‘peru’ kao na Bowiejevim pločama mogući je hit i odlično otvaranje albuma. Druga “Možda da sebe pitam” s akustičnim premazom, slide gitarom i psihodeličnim ugođajem na tragu The Beatlesa već me iz susjedne sobe dovela pred zvučnike. Očito tu nečeg ima; može li bolje nego se u ponedjeljak ujutro iznenaditi s domaćim albumom koji zvuči svjetski a ipak ima sidrište kod nas?

Nakon treće “Luka” – jedne od najnježnijih ‘domaćica’ nakon Štulićeve minijature “Kipo” – i izvrsnih višeglasja, eleboriranog aranžmana i produkcije, kod iduće “Ti dobro znaš” sa ženskim vokalom (poslije se ispostavilo, Yaya) vrag je odnio šalu i uzeo sam ovitak CD-a da provjerim tko se sve krije iza ovako dobre glazbe?

Simpatična fotografija na naslovnici odmah otkriva smisao života i mimo Monty Pythona. Uz poznata imena Petra Beluhana (pjevača, autora tekstova i koautora glazbe) i Vlade Mirčete (gitara, bas i koautor glazbe) tu je još jedno, ali vrijedno! Gordan Muratović-Coky, aka Coco Mosquito iz Jinxa kao producent i koautor aranžmana artikulirao je čitavu priču i opet postigao pun pogodak.

I tako otprilike album ide do kraja; inteligentni tekstovi, zanimljive pjesme s majstorskim aranžmanima i prirodnom svirkom u kojoj se hipnotički back vokali i višeglasja miješaju s furioznim slojevima gitara i ritam sekcijom u pozadini, a klavijature i detaljistički ukrasi duhača pokazuju kako se trebaju slagati aranžmani.

Neobičan glas Petra Beluhana zvuči ‘ženski’ u najboljem smislu riječi (gostujući vokali su Valerija Nikolovska u “Jučer je teško” i Kristijana Beluhan u “Lutanja u snu“), a upravo je neo-folk senzibilnost albuma kvaliteta unutar domaće ‘hevijane’, gdje gitaristi sviraju najbrže što mogu, dok pjevači zapomažu najbolnije i govore publici “ajmo ruke gore“. Uz to većina je u davno izdrndanim metaforama i a mol-G dur rješenjima koja su i vragu dosadila.

Mayales danas zvuče drugačije; ne samo da su se promijenili od ranijeg zvuka nego su i proširili žanrovski raspon domaće pop glazbe. Coky je s njima nastavio tamo gdje i inače radi s Jinxima samo nije imao pritisak komercijalnih očekivanja.

Sve je jasno; Mayales nisu mogli doći u bolje ruke (album je snimljen u studiju Funhouse braće Muratović, Berko se pojavljuje kao bubnjar uz Ivana Levačića). Prvo su napisali dobar materijal a onda ga je Coky ‘izabrao, počešljao, snimio i miksao’ i opet dokazao da je jedan od autentičnih domaćih producenata s potpisom, pravi dirigent čitave operacije.

Uz to je vraški naslušan i upoznat sa situacijom u svijetu, te sposoban u studiju pod svoje staviti kompletan projekt i izgurati ga do kraja. Pored velike odiseje s Jinxima upravo je on zaslužan za uspjeh prvog albuma ledeno hladne Natali Dizdar kojoj je postavio okvir, priču i zvuk (produkciju i aranžmane), ili Dubrovčanina Davora Ercega čiji je prvijenac “Rovinan” još uvijek primjer punokrvnog kantautorskog rocka.

Sve ne bi bilo moguće bez pjesama koje su složili Beluhan i Mirčeta a završni rezultat negdje je između ugođaja The Flaming Lipsa i njihove revizije psihodelije, The Beach Boysa i samostalnih projekata Jacka Whitea. Iako djeluju na različitim stranama, Cokya se može usporediti upravo s Whiteom; slična sposobnost rekapituliranja povijesti rocka i sublimiranja raznih utjecaja u majstorski vlastiti potpis.

Mayalesov “2” pokazuje ‘dobru volju’, ambiciju i mogućnosti svih uključenih. Sa “2” su potpisali odličan album koji mirne duše možete slušati i puštati zainteresiranima. Ako su prije više od deset godina kao prvotimci pokreta “Lagano lagano” jahali na valu clubbinga, danas više ništa kod nas nije lagano lagano.

Klupski zvuk u svijetu se promijenio; promijenili su se i Mayales sa “2” i ponudili album kakvi se danas rijetko pojavljuju kod nas.