Max i Igor Cavalera, dva (ne)vesela brata

    2308

    Cavalera Conspiracy

    Blunt Force Trauma

    Datum izdanja: 28.03.2011.

    Izdavač: Roadrunner Records

    Žanr: Groove, Thrash Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Warlord
    2. Torture
    3. Lynch Mob
    4. Killing Inside
    5. Thrasher
    6. I Speak Hate
    7. Target
    8. Genghis Khan
    9. Burn Waco
    10. Rasputin
    11. Blunt Force Trauma
    12. Psychosomatic
    13. Jihad Joe
    14. Electric Funeral (Black Sabbath Cover)

    I tako… Prošli put smo Maxov ulazak u studio usporedili s tipičnim uredskim poslom. Budući da se ovoga puta radi o (uvjetno rečeno) skroz drugom bendu, možemo biti toliko slobodni i priču nastaviti neki drugi dan.

    Recimo da je bio vikend i novi ponedjeljak donio je nove uredske putešestvije. Ili je za vikend malo fušario…

    Da se razumijemo, prvi (mislio sam – i zadnji) Cavalera Conspiracy izašao je 2008. godine. Dakle, budimo realni – ne tako davno. U ruci imamo drugi, nazvan “Blunt Force Trauma“, a u međuvremenu isplivala su još čak dva Soulflya – “Conquer” i “Omen“! Meni se čini da recenziju nekog Maxovog benda ili projekta pišem svaka dva mjeseca. Očito je njemu izbaciti novi album isto kao i uredskom zaposleniku otvoriti web-browser, ili našem ministru financija još dodatno zadužiti državu – pljuga.

    Jedina promjena koju su doživjeli je ona na basu – Joe Duplantier pored Gojire ne stigne držati stražu iza Maxa, pa je uskočio Johny Chow. Kolika god Duplantier bio facetina, to je promjena koja se u ovakvom bendu zbilja ne može primijetiti. A što se nije promijenilo? Maxove riječi – definitivno. Nije trebalo dugo da se uz urlike “Marching screaming fighting” na “Warlord” prepozna njegovo djelo od početka do kraja. Jedino je “Lynch Mob” ugostila Agnostic Frontovog Roger Mireta.

    Muziku podržava

    Onda se malo isprepletu “Killing Inside” ili “Thrasher” i podsjete da je teško očekivati nešto novo. Isto vrijedi i za “Genghis Khan” koja je vjerojatno super tema za neke glazbene koncepte, ali Max opet “scream at the sky“. Ne treba vjerojatno ni naglašavati da ga uz, recimo, naslovnu stvar već vidim kako si gnjevne face razmazuje ratničke boje po obrazima.

    Pored tih detalja koji ovaj album stavljaju na totalno logično mjesto pored prvijenca, i ovaj album omogućit će im da se njihov glas čuje i da predstave još svojih odličnih post-thrash riffova i ritmova (bubnjevima na “Burn Waco” misli će mnogima pobjeći na Sepulturin “Territory”).

    No, ima još stvari koje svijet vjerojatno treba raščistiti (iako, nepotrebno je raditi znanost od takvih bendova). Maxov koncept pjevanja (kako bi Škoro rekao ‘raspon glasa kao pištaljka’), ritma i vokalnih aranžmana i dalje ljuti dežurne dušebrižnike, kritičare i glazbeno obrazovanu ekipu, jer im je teško objasniti toliki utjecaj na sceni i niz albuma sagrađenih na sličnim temeljima, od kojih baš niti jedan nije prošao nezamijećeno (eventualno tamo sredina Soulfly karijere). Ekipu s druge strane stola, jednostavne metalce i one kojima je muzika zabava i bijeg od realnosti, ovo može samo veseliti. Ljudi, generalno, nisu ljubitelji velikih promjena, a Maxov ‘business as usual’ pristup mnogima će razvući osmijeh na licu.

    Nije ovo ni najbolja forma braće, nije niti najbolje što će metal izbaciti ove godine, ali je sigurno dokaz da i u ovim godinama (napomenimo – Max je djed!), i dalje svakim albumom guraju granice žestine i ne boje se cijeli život biti ono što jesu – Cavalere.

    Muziku podržava