Matt Berninger: Solo izlet u kantautorsku eleganciju

Bilo je samo pitanje vremena kad će Matt Berninger odlučiti snimiti i solo album. Svi članovi The Nationala, uključujući i njega samoga, odavno već imaju side-projekte kojima se bave u pauzama od matičnog benda i u kojima istražuju neke svoje impulse za koje nema prostora na njihovim zajedničkim pločama. Čak i kad su zajedno, primjerice posljednjim albumom “I Am Easy To Find“, na kojem je gostovala hrpa odličnih vokalistica, pokazuju vrlo demokratičan i otvoren pristup glazbi, u kojem se svatko spreman odreći dijela svoje vizije i ega u korist višeg dobra. Možda je to i jedan od razloga što tako dugo traju i što tako dugo uspijevaju održati nevjerojatnu kvalitetu na svojim pločama. Ako pitate bilo kojeg fana The Nationala, a ja sam jedan takav, gotovo da ne mogu napraviti krivi korak.

Matt Berninger, doslovno glas The Nationala, jednako je toliko zaslužan za njihov uspjeh koliko i dva para braće, Dessneri i Devendorfi, koja su stvorila njihov glazbeni svijet. Sve što su dosad radili van konteksta The Nationala, moram priznati, nije mi bilo ni približno toliko zanimljivo. Zašto mijenjati praktički savršenu kombinaciju, delikatnu bendovsku kemiju koji mnogi toliko priželjkuju? Gotovo da ne želim da svoje talente i kreativnost prosipaju u drugim smjerovima. Srećom, čini se da je imaju dovoljno čak i za to.

Ovogodišnji Berningerov prvijenac “Serpentine Prison”, u tom kontekstu, predstavlja ga u jednom novom svjetlu – ovoga puta u ulozi je singer-songwritera s potpunom kreativnom slobodom, čak i nad onim dijelovima koji inače nisu njegova domena. Budući da je oduvijek naviknut biti okružen fenomenalnim glazbenicima, ne začuđuje njegov izbor suradnika ni ovdje – Booker T. Jones producirao je album, Andrew Bird je na violini, kantautori Harrison Whitford (dugogodišnji suradnik Phoebe Bridgers) i Walter Martin (iz The Walkmen), među ostalima, tu su da podijele sviračke dužnosti, Bowiejeva basistica Gail Ann Dorsey ponavlja svoje gostovanje kao glavni i kao back vokal. Svi zajedno, dovoljno će udaljiti Berningera od trademark The National zvuka da bi “Serpentine Prison” poprimio vlastiti karakter – iako gotovo besprijekorno odsviran, mnogo je mekši, opušteniji i ležerniji od bilo čega što su oni dosad snimili, fokusiran na akustičnu gitaru i klavir, gudačke i puhaće orkestracije, te na prigušenu, zadimljenu, gotovo jazzy atmosferičnost.

Berningerov unikatni pospani bariton lijepo se uklapa u takve krajolike, a nakon 20 godina s The Nationalom, nikoga neće posebno iznenaditi da itekako zna napisati pjesmu. Ono što možda hoće činjenica je da Berninger ovdje ide u potpuno suprotnom smjeru od onog kojeg su mnogi možda očekivali – gotovo da je pomalo pojednostavljena verzija samoga sebe. Njegove frakturirane, evokativne, pronicljive, često surealne pjesničke slike, koje je gotovo nemoguće staviti u potpuno smislene okvire ali koje nepogrešivo grade “veću sliku” toliko su mu svojstvene da su novinari za njih iskovali i termin “berningerizmi”, a na webu čak postoje stranice posvećene “prevođenju” – “I’m a birthday candle in a circle of black girls” iz “All The Wine”, primjerice, njegov je način da nam poruči “Osjećam se dobro”.

Iako “Serpentine Prison” zaista oskudijeva “berningerizmima” i to će mu mnogi zamjeriti, ne može se poreći da neke pjesme na albumu profitiraju od tog drukčijeg pristupa – “Distant Axis” je tako izrazito elegantna i profinjena balada, u kojoj se ne gubi ništa od Mattovog uobičajenog emotivnog učinka, “One More Second” jednako je bolan portret umiruće ljubavi kao i neke prijašnje pjesme The Nationala, iako je njezin rječnik jednostavan i direktan. Analogno, “Take Me Out Of Town”, još jedan od vrhunaca albuma, natopljena gotovo opipljivom sjetom i anksioznošću, dolazi u ruhu predivno orkestriranog klavirskog valcera, nudeći kao posrednika krhku melodiju, na mjestu gdje bi to inače preuzeli Devendorfi svojim neumoljivim post-punk ritmom, nepogrešivim poput sata. Taj novi, gotovo ekonomični Berningerov pristup pisanju teško je usporediti s onim unutar The Nationala u smislu kvalitete i reći je li ovako bolje ili lošije, jednostavno je  – drukčije, i kao takvo, smisleno istraživanje u okvirima samostalnog albuma.

Pred sam kraj albuma, “Collar Of Your Shirt” ponovno će dovesti u fokus čistu ljepotu i virtuoznost svirke njegovih suradnika, posebno Andrewa Birda na violini, a možda je i najzgodnija za citiranje: “Your sparkle’s all I will inherit/My love is in an outward spiral/I’ll tell you everything whenever you want/In the vanishing geometry of fire”, pjevat će nam Matt u gotovo croonerskom stilu i veoma sentimentalnoj verziji samoga sebe. Naslovna “Serpentine Prison” odabrana je kao album closer, jer, kaže Berninger, predstavlja dobar epilog albuma – njegov talent za hvatanjem modernog stanja svijesti i sitnih, ali važnih detalja svakodnevnice ostaje apsolutno netaknut i miljama ispred mnogih njegovih suvremenika: “I’ve been picking my kid up from school/Smelling like girl scout cookies and drool”, primijetit će ovdje u svom stilu, gotovo kao podsjetnik da i dalje može okrenuti tako upečatljivu frazu kad god hoće, iako na velikom djelu ovog albuma bira drukčije mehanizme.

Iako uopće tako ne zvuči, “Serpentine Prison” me odmah u početku asocirao na 35 godina stari album “Boys And Girls” Bryana Ferryja i njegovu poziciju u odnosu na radove Roxy Musica – iako ništa na njemu nije bilo eksperimentalno, eksplozivno ni kreativno kao na pločama Roxy Musica, bila je to Ferryjeva vizija sofisticiranog popa, album koji je, ako za išta, bio kritiziran kao preuglađen i preelegantan, gotovo presavršen za svoje dobro. Slično je i ovdje – možda nedostaje uzbuđenja koje donosi nova ploča The Nationala i možda je Berninger i napisao boljih stvari, i da, vjerojatno je bezopasan u svojoj AOR, middle-of-the-road eleganciji i perfekciji, ali jednostavno zvuči tako dobro. Ako uzmemo u obzir da je to zapravo hobi čovjeka čiji je dnevni posao biti frontmen jednog od najhvaljenijih i najomiljenih indie rock bendova posljednjih dvadeset godina, rekla bih da je to dobar početak.