Maštovitost iz doline ugljena

Kao i mnogim drugim bendovima i Leprousu je trebalo dosta vremena da se probije kroz zgusnuto metalno trnje i granje i na nekoj se livadskoj čistini pokaže metal fanovima kako bi im prezentirao svoj rad.

Bendu koji postoji dvanaest godina izlaz iz šipražja dobrim je dijelom pomogao pronaći i Therion, koji ga je 2010. uzeo sa sobom na turneju, kada su ga, uz ostale, primijetili i neki ljubitelji metala kod nas. Uslijedio je deal s InsideOut Music i drugi album “Bilateral” (2011.), s kojim se Leprous probio na međunarodna tržišta i postao jedan od cjenjenijih modernijih progressive metal bendova.Uz spomenuti, na cijeni je tada dobio i debi album “Tall Poppy Syndrome” iz 2009., zaredale su se turneje, nastupi s Amorphis, Opeth, Pagan’s Mind, pa na Prog Power festivalima, Ihsahn je Leprous izabrao za prateći bend, a kao kruna najuspješnijeg dijela karijere došao je i treći album “Coal“, koji se u dobrom dijelu razlikuje od prethodnika. “Coal” je mračniji, melankoličniji, ozbiljniji i staloženiji album, za razliku od, recimo, razigranijeg i rasprskavajućeg “Bilateral” izdanja.

To što je mračniji za sobom povlači i činjenicu da je sporiji, dosta teži, nekako potišteniji, možebitno očajniji, više dramaturški orijentiran, a samim time i dosta manje agresivan. Usprkos tome, album nije izgubio na intenzivnosti, uzbudljivosti i dinamičnosti, no jest na izražavanju prevelikih suprotnosti raspoloženja, jer ono je uglavnom kontinuirane sivo/tamne naravi, a isto se tako malo prištedjelo i na raznovrsnosti ritmova. Naime, uglavnom je komponiran u sporijem i srednjem ritmu s rjeđim ubrzavanjima, pa je tako njegova esencija u širokom obujmu strukturalne razrađenosti, instrumentalnom minimalizmu, kao i u finim i ugodnim povremenim melodijama.

Zapažena je i vokalna raznovrsnost i raznobojnost, iako najviše izražena u otužnom raspoloženju, ponešto je poigravanja synthevima, klavijature su decentno atmosferične, piano uobičajeno nježan i osjećajan, gitare također krasno posložene, a raspon im je od mirnijih, sofisticiranih prog rock, do grubih groove distorzija, s time da možda koji solo više ne bi bio na odmet. Ritam sekcije također su vrlo maštovite, poglavito atraktivni i samoinicijativni, kreativni basevi, bubnjevi prate tamnu atmosferu i dosta su teški, iako i u njima nailazimo na žestinu, razigranost, katkad i marševsku raspojasanost.

Pjesma “Foe” počinje sporo i žestoko s naglaskom na jake glavne i potištene back vokale, ubrzava uz marševsko bubnjanje, prelama je emotivni interludij s akustikama, basom i ‘a-a-a-a-a-a’ zborskim pjevanjima, koje na kraju pjesme prelazi u a cappella izvedbu. Klavijature i piano najavljuju svu teatralnost pjesme “Chronic“, koja kombinira kaotičnost i razigranost kroz žešće ritam sekcije, agresivnije riffove, patnička, kao i razljućena pjevanja na rubu growla, tečnu melodiju, klasičarski sound klavijatura i naglašenu mračnu atmosferu. “The Cloak” je također jako melankolična stvar s puno emotivnosti u solo vokalima, novim ‘a-a-a-a-a-a’ zborskim pjevanjima koja se transformiraju u prodornije i glasnije intonacije, pa središnjom art rock melodičnom uglađenošću i puno energičnijim bubnjanjem, te ambijentalnom odjavom uz piano.

Stvar s najviše utjecaja elektronike je devetominutna “The Valley“, track s naglašeno tugaljivim pjevanjem kao središtem priče, koja u svom završnom dijelu postaje žešća, brža i melodičnija, a “Salt” je melankolično/depresivna balada s malo jazzy utjecaja i ubrzanjem prema kraju. “Contaminate Me“, još jedna u nizu devetominutnih pjesama, žestoka je i srednjeritmična od početka, s vokalnim održavanjem melankoličnog kontinuiteta, u središnjem je dijelu moćna kombinacija groove i prog metala s majušnim karakteristikama matha. Nakon mirnijeg zborskog dijela s izraženijim bubnjanjem i industrijaliziranim interludijem, u svojoj je drugoj polovici to kaotičan, glasan i agresivan naslov s grubljim i bješnjim Ihsahnovim vokalima praćenim improvizacijama tugaljive violine.

Iako po stažu i nije baš tako mlad bend, za Leprous bismo mogli reći da je još jedno osvježenje na sceni kojoj bi uskoro mogla biti potrebna ozbiljna dozu infuzije, bez obzira što bismo u njegovoj glazbi mogli pronaći utjecaje Devina Townsenda, Opetha, Pagan’s Mind, Conception, Porcupine Tree i možda još kojeg izvođača progresivne orijentacije.

Bendovi kao Leprous i Jolly daju naslutiti kako se javlja jedna nova generacija s puno svježe krvi, koja bi ovaj zahtjevni žanr i dalje mogla održavati zanimljivim i fanovima primamljivim.