Mastodoni ipak žive

Već nekih desetak godina Mastodon slovi kao bend koji iza sebe vodi cijelu jednu generaciju zahtjevnijeg metala. Bend kojem gotovo nitko nema što prigovoriti i bend koji se drži svoje ideje, svog koncepta i svoje filozofije.

Bend koji svoje albume nakrca sa sto riffova po pjesmi, bend kojem nije bitno hoće li se usputni slušatelj osjećati nervozno pored njihovog nervoznog prepjevavanja o mitologiji. E sada, zamislite da netko takav završi na njihovom koncertu…

“Live at the Aragon” primjer je njihovog ubojitog nastupa, jednog od onih koje su odradili na nedavnim turnejama koje su svijetu pobliže približavale album “Crack The Skye“. A zna se što su tamo radili – svirali ga od početka do kraja. Srećom, Mastodon i jest bend od kojeg se može očekivati tako nešto. Jer, ‘hitova’ baš i nemaju… S druge strane, mnogi, pa čak i oni upoznati s teškim tonovima, zamjerit će Mastodonu dosadnjikav nastup.

Mastodon jednostavno nije bend koji će s publikom podijeliti išta više od povremenog ‘devil hornsa’. Budući da četvorka (uz podršku dodatnih klavijatura) dere svoje instrumente s malo prilike da se odmore, pogled publike bježi po psihodeličnim videoprojekcijama koje, iskreno, baš i nemaju nekog super velikog smisla, ali definitivno pomažu. I to je više manje to od onog što nudi vidljivi dio ovog DVD-a.

Muzika je, zato, dijametralno suprotna priča. Više-manje besprijekorna svirka, tutnjava koja jednostavno ne staje. Troy s basom i žešćim vokalom najuvjerljiviji je sa središnjom figurom, a ono što najčešće zasmeta je onaj nazalni vokal Brenta. Za to već u startu treba biti spreman, ali zbilja treba priznati – zna zazvučati prokleto naporno. Inače genijalna “The Czar” zato ovdje zvuči baš grdo.

Kad je proletio koncept zadnjeg albuma, izredala su se ostala studijska izdanja. Dvije s “Remission”, po jedna s “Leviathana” i “Blood Mountain”. I onda se ušuljao još jedan uljez i jedan pokazatelj kako neki bendovi jednostavno postanu kultni, a bez da to komercijalno naplate. Riječ je o Melvinsima i njihovoj ‘gazioni’ “The Bit” koja Mastodonu leži kao budali šamar.

Sve skupa točno je onako kako su svi Mastodon već i upoznali. Ono što na albumu zvuči mistično i teško, ovdje dobiva jednu dodatnu draž i svoju prljaviju i žešću stranu. Mastodon nije morao ništa dokazivati, ali ipak je – trenutno pucaju od snage i šteta bi bilo propustiti priliku uživo čuti kako zvuče njihove prog-metal biblije.