Marširajući u rat

Eto nam još jednog ‘finog’ death metal albuma petorke s Floride, Malevolent Creation, pod nazivom “Warkult”. I dalje u periodičnim razmacima od po dvije godine, Malevolent Creation nude nam po jedan novi album, s time da se najnoviji ni po mnogo čemu ne razlikuje od predhodnog, tako reći oba posljednja koja su izdali za Nuclear Blast America, zvuče gotovo jednako.

Pesimizam na stranu to su čvrsti albumi (govorim o “The Will To Kill” iz 2002. i “Warkult” iz 2004.), odličnog sadržaja – čisti i besprijekoran death. No cijela opaska je na tome da se i dalje ne osjeća pomak, čak niti u produktivnosti nakon albuma “Envenomed” (2000.).

“Warkul” je zbilja čvrst i dobro potkovan album, počinje ‘laganim’ (nazovimo to tako) Introm – koji je pomalo i ne tipičan (ili podsjeća muzički na “The Fine Art Of Murder” s istoimenog albuma). a zatim pez prekida jednostavno se injektira čisti i odličan/tipičan MC death metal. Kyle Simons i dalje postojan i odličan u svojoj vokalističkoj izvedbi, može se reći da je jedan od glavnih nosioca prepoznatljivosti ovoga benda. Za Symonsovim vokalom ne zaostaje ni tekstualna podloga, na ovom uradku se svih jedanaest vrti oko rata, pa od tud i naziv albuma “Warkult”. Kao nosioce benda također treba spomenuti i Phil Fascianau i Rob Barreta, koji kao gitaristički dvojac stvaraju cijelu muzičku oncepciju Malevolent Creationa, te djeluju ‘nezaustavljivo’ u vlastitom i bandovom muzičkom odnosu.

Sniman u Liquid Ghost studiu na Floridi, “Warkult” se može pohvaliti iznimno dobrom produkcijom i masterom (Jean Francios Dagenais & MC) no to je sve! U jedanaest pjesama naći će te Malevolent Creationov novi uradak kao prepoznatljivu nepromijenjenu cjelinu, koja nije spremna privući nove zaljubljenike, a iskreno će zadovoljiti samo prave zaljubljenike. No neke pjesme neće proći nezapaženo, kao što su npr. “Merciless” i “Ravaged By Conflict” koje su mi trenutno dvije najdraže stvari (jače čak od nekih Napalma, novih Cannibala & Deicidea). Ove dvije pjesme u prosjeku nisu ništa specijalno, no njihova izvedba, posebno se osvrćem na ritmičnost i vokal doslovno je izvrsna.

Na kraju moram reći da je koncepcijski glupo zadržati standard jedanaest pjesama, kada je jedna od njih neobično dug uvod (ili barem tako djeluje), te za kraj staviti jednu pjesmu Peter Hobbsa (“Jack The Ripper”) kao bonus, da malo izvuče stvar. No nije sve ‘zavijeno takvom crninom’ MC su postojani i ne daju se pomaknuti sa svoga svoga puta death metala koji prate već gotovo 14 godina, a to zbilja treba u današnje vrijeme priznati, jednostavno ću reći: “Tko voli nek izvoli!”, (ja da!)