Marr nije smor

Prokletstvo je što moram spomenuti The Smithse u ovoj recenziji, no kako ispričati priču o briljantnom Johnnyu Marru bez benda s kojim je najviše obilježio glazbenu prošlost?

Marr je predstavljao instrumentalni dio The Smithsa, njegov Rickenbacker stvarao je osnovu bendovog jangly zvuka, dok je Morrissey radio na vokalnom dijelu i stihovima. Nakon raspada benda Marr je svirao s kim god je stigao, od Talking Headsa do idolopoklonika Oasisa, no za cijele albume se skrasio, među ostalima, kod Modest Mousea i kasnije The Cribsa tako da mu je “The Messenger” prvi solo album. Moz je u međuvremenu samo postao naporniji.

Marr ne treba dokazivati svoje gitarističke sposobnosti, no “The Messenger” pokazuje koliko je talentiran za instrument, s lakoćom prolazeći kroz stilove i ugođaje: Lushev shoegaze na “Lockdown“, tehnološka ljubav “I Want the Heartbeat” i nostalgični bijeg iz malog grada na posljednjoj “New Town Velocity” samo pokazuju da mu hopsanje između tema i zvuka nije strano, iako je na kraju sve ukorijenjeno u rokerskoj električnoj gitari.Ne bježi od ostavštine koju je i sam stvorio s The Smithsima i umjereno je inventivan – gitaristički rad zanimljiv je i zabavan, bez ijedne pjesme koja bi me zamorila dosadnom tehnikom – solaže su odriješite i stilski jasne, bez potrebe da pokazuju što sve njihov autor može, nego samo ono što trenutno želi. Iako je cijeli album kolaž stilova, neke dionice lako bi se zamijenile za The Smithse – dijelovi “European Me” i “New Town Velocity” zvuče kao B strana “The Queen is Dead”, a i druge pjesme nisu daleko od Marrovih dostignuća u drugim bendovima.

To je ujedno i najveći problem “The Messengera” – da ispred naslova ne stoji Johnny Marr nego Kaiser Chiefs ili neki drugi post-britpop bend, ne bih ni trepnuo, a ovako mi je žao jer iako album nije loš, nije ni pretjerano dobar, originalan ili zanimljiv kao cjelina.

“The Messenger” je dobar presjek svega što smo u zadnja dva desetljeća stavljali pod kategoriju ‘rock’, od alternative i shoegazea do indie i new wave stilova električne gitare, no nažalost Marr sam sebi nije dovoljan. U prošlosti je stajao kraj vrlo talentiranih pisaca poput Brocka i Morrisseya koji su nadopunili sve što je radio, no sada osim vrhunske gitare nema mnogo za ponuditi i riječi pjesama (a i vokalne melodije) čine se kao usputna pojava, nešto što se obavilo samo zato što instrumentalni albumi nisu ‘in’.

Lirički, pjesme su minimalističke i isprazne, bez puno udaraca u potrebna mjesta, a one koje imaju određeniji smjer ispadaju preočite poput već spomenute “I Want the Heartbeat” koja bi iz drugih usana mogla biti shvaćena kao uvreda za slušatelja. Marr tvrdi da je imao zamisli o konceptu albuma, no on je toliko apstraktno spomenut i teško nalažljiv da ga neću ni spominjati ovdje.

Uz tekst stoje tri i pol zvjezdice, no dobar dio toga ide na odličan gitaristički rad i nevjerojatno iskustvo koje je iskorišteno u izradi ovakvog djela, no “The Messenger”, iako može stajati samostalno, radi to previše kilavo da bi ostao zapamćen.