Mark Lanegan & Duke Garwood: Sinergija i srodni glazbeni instinkti

Nakon “Black Puddinga”, Mark Lanegan i Duke Garwood ovoga su ljeta napravili još jedan zajednički album, “With Animals”. Garwood je bio jedan od glavnih suradnika na sjajnom “Blues Funeral” te svakako zaslužan za čaroliju tog albuma, kao i prošlogodišnjega “Gargoyle”. Za razliku od prve kolaboracije u kojoj nisu uspjeli izvući najvrijednije iz pojedinačnih sposobnosti, jer “Bluck Pudding” bio je nedorečen i mlak, drugi pokušaj rezultirao je boljim ishodom i kvalitetnijim albumom.

“With Animals” donosi u punom svjetlu Garwooda kao multiinstrumentalista, jer za razliku od dominantne gitare s prvog albuma, aktualni donosi šarolikiju i raznovrsniju paletu zvuka, dok s druge stane pokazuje koliko je Garwood sposoban prikazati Laneganov vokal u drukčijem svjetlu od onoga na koji smo navikli. I dalje je to album turobne i magličaste atmosfere, u bluzerskom štihu i s poznatim motivima u tekstovima pjesama, no ukupna slika razlikuje se od prijašnjih Laneganovih izdanja.

Razlika je u korištenju instrumenata i raznih efekata, upotreba loopova, drum machinea i lo-fi tehnike, što daje novi kontekst dobro poznatom Laneganovom stilu. Ovdje nije riječ o pogrebnom bluesu ili elementima gotike, uopće na bilo koji način mračne estetike. “With Animals” ima hipnotički učinak uspavanki zbog repetitivnosti, ostavlja raspoloženje opijenosti i snenosti. Zanimljivost je i kratko trajanje pjesama: od njih dvanaest samo dvije traju iznad četiri minute, što još više daje na efektnosti provodne niti albuma, a to je “glazba kao instinkt, bez puno riječi, jednostavno, stvaranje”.

Povodom izdavanja albuma Garwood je izjavio da “ako si u miru sa svojim radom i ako ga osjećaš, da glazba samo teče i da je lako, jer glazba ne bi trebala biti teška, iako nas ponekad sprži u pepeo”. Takav osjećaj ostavlja ovaj album, osjećaj lakoće i opuštenosti sa slutnjom težine i opasnosti tek u najdubljim slojevima. U album uvodi “Save Me”, gotovo ambijentalna numera sumorna i opuštajućega zvuka s efektima eha i repetitivnosti, dok stihovi doprinose dojmu inicijacijske ili ritualne pjesme.

Bluzerska “Feast to Famine” zvuči kao nešto s “Whiskey for the Holy Ghost”, “Spaceman” je pjesma kakvu Lanegan nikad nije napravio, “My Shadow Life” najuspjelije spaja klasičnog Lanegana s Garwoodovim eksperimentiranjem, dok “Ghost Stories” zaista i zvuči kao uspavanka koja bi odgovarala soundtracku neke suvremene verzije filma “The Innocents”.

“With Animals” pokazuje Marka Lanegana u novom svjetlu, iako se to na prvo slušanje možda i ne čini, a za to je zaslužan Duke Garwood koji zna osjetiti kako diše Lanegan, ali i suvremena glazbena scena.