Mario Rašić & Nebojša Buhin: Potencijalni soundtrackovi iz filmova

    740

    Mario Rašić & Nebojša Buhin

    Aftershock

    Datum izdanja: 26.02.2018.

    Izdavač: Croatia Records

    Žanr: Eksperimental, Jazz, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Virtual Playground
    2. S.O.S.
    3. Little Trumpet Boy
    4. Find Me
    5. Making Day
    6. Space Western
    7. E-mail Man
    8. Robot
    9. Aftershock

    Iako naslov albuma kaže “Aftershock“, u ovom slučaju je to – laž i obmana. Zajednički projekt basista Marija Rašića i gitarista Nebojše Buhina ne šokira, on nudi solidno sastavljene, vrlo precizno odsvirane instrumentalne pjesme u kojima je zajednički nazivnik da su muzičari jako motivirani i duhom prisutni da ovo što bolje odsviraju. Ne znamo što su im Rašić i Buhin stavljali u kavu/čaj/mineralnu, no album plijeni pažnju svojom kemijom i suradnjom.

    A suradnji – ima na pretek. Trubač Marko Prepelić poput prepelice lepršavo izvodi svoje dionice, bubnjar Mirsad Dalipi je precizan i elegantan, a i ostali, konkretno bubnjar Mario Klarić, klavijaturisti Milan Petrović, Zvjezdan Ružić, Toni Starešinić i u međuvremenu preminuli Dan Divjak obavljaju svoj posao dobro debelo iznad prosjeka za svoju reputaciju. Kao vokalist se ukazuje i Goran Bare.

    Muziku podržava

    Relativno minimalistički i bijeli ovitak sugerira dekonstrukciju modernih formi, no riječ je upravo o suprotnom: fuziji različitih utjecaja. Uvodna “Virtual Playground” je idealna za soundtrack akcijskog filma koji uključuje okretne policajce (ili policajke), dovitljive bjegunce i lijepe žene (ili muškarce) s kojima pozitivci u priči završe, ljubeći se na nekoj splavi i ispijajući neko skupo alkoholno piće. “E-Mail Man” opet filmski asocira na neku urbanu egzistencijalističku priču neprilagođenog fakultetski intelektualca. Glavnu ulogu igra izražajna gitara koja svojom jasnom i repetitivnom temom dočarava ugođaj tjeskobe. Ostatak albuma je ponešto slabiji i ne udara toliko na prvu loptu, no instrumentalna muzika kao takva ne udara na prvu loptu, više cilja na nijanse, suptilnost i atmosferu. Toga ovdje (srećom) ima.

    Naslovna, zaključna skladba je i najatmosferičnija kompozicija na albumu – distorzirane gitarističke dionice ostavljaju dojam da ima mnogo više instrumenata nego što ih ima, a pametno posložene stanke i akcenti daju tišini ravnopravnu poziciju dodatnog instrumenta. Prekrasno snimljen i izvrsnog zvuka, album bi mogao privući ljubitelje progresivne i fusion muzike.

    Muziku podržava