Manje je više

Nakon raspada Pixiesa 1993. godine, Frank Black je ostao najaktivniji član benda i započeo solo karijeru objavivši desetak albuma, što samostalnih, što s pratećim bendom pod imenom Frank Black And The Catholics. Kim Deal je također nešto svirala s Breedersima, Joey Santiago se bavio filmskom glazbom te gostovao na albumima Franka Blacka, dok je Dave Lovering bio najmanje uspješan.

Blackove solo albume kritika je uglavnom primila s velikim odobravanjem, ali je komercijalni uspjeh ipak izostao, vjerojatno zato jer publika nikada nije uspjela prežaliti raspad najutjecajnijeg rock benda ’80-ih godina.

Najnoviji Blackov album- “Fast Man Raider Man“, na dva CD-a sadrži ukupno 27 pjesama, među kojima se nalaze i neobjavljene stvari snimljene 2004. godine sa session glazbenicima kao što su Steve Cropper, Spooner Oldham, Reggie Young i Anton Fig.
Prošlogodišnji “Honeycomb” označio je novu fazu u Blackovoj karijeri i dokazao koliko je, zapravo, ovaj glazbenik talentiran.

Na “Fast Man Raider Man” Black će nastaviti tim putem i zvučati još sigurniji sam u sebe. Na cijelom je albumu u prvom planu isključivo Blackov vokal, što ponekad u vama može izazvati nostalgiju prema vrištanju na koje smo od Blacka navikli u njegovoj ‘Pixies’ fazi (“Dog Sleep” je jedna od takvih pjesama).

Sa samim Frankom u centru pažnje, album uopće ne zvuči kao produkt suradnje velikog broja glazbenika, ali je na njemu, zapravo, radio velik broj ljudi. Jedan od njih je i Marty Brown, koji je s Blackom otpjevao Ewan MacCollovu “Dirty Old Town“, pomalo na Johnny Cashovski način. A Johnny Cash nije jedini koji će vam pasti na pamet za vrijeme preslušavanja ovog albuma.

Evo na primjer, “You Can’t Crucify Yourself” ima jednu od onih Neil-Young-žalopojka vibri, dok je “Elijah” rock stvar a la Springsteen. U pozitivnom smislu, naravno. Na “The End Of The Summer” ćete uz malo mašte moći zamisliti kako ju pjeva Nick Cave, samo što će vam za to, zapravo, trebati jako puno mašte, jer su Blackov i Caveov vokal dva sasvim odvojena svijeta.

Jazzy gitare i saksofon na “If Your Poison Gets You” proizvest će jednu prilično lijepu i pomalo pop melodiju, dok će “I’m Not Dead (I’m In Pittsburgh)” nastaviti u country ritmu. Primjećujete li žanrovsku raznolikost na ovome albumu?

Izgleda da je na ovaj dvostruki album Black stavio sve što mu je palo na pamet i što je oduvijek želio raditi ali mu Kim Deal nije dopuštala (navodno je uvrstio i četri pjesme koje je 2005. izbacio s “Honeycomb”). Nisam baš sigurna da mu je to bila dobra ideja.

Problem s ovim albumom je u tome što stvarno predugo traje i teško zadržava slušateljevu pažnju. Da je postavio neke kriterije i napravio selekciju pjesama te ih uvrstio taman toliko da popuni jedan CD umjesto dva, Frank Black je mogao snimiti doslijednog nasljednika “Honeycombu”.

Ovako, moram priznati da me ne čudi što Pixies neće zajedno snimiti nov materijal. Kim Deal, izgleda, ipak još uvijek ima neke kriterije.