Manje je više

U karijeri grupe Low – rockera iz grada Duluth iz države Minnesota – sve je vodilo ka novom glazbenom pristupu prilikom snimanja albuma “The Invisible Way”.

Kao da su se na svojem glazbenom putu lagano oslobađali nepotrebne i teške prtljage, izbacujući teret van iz vagona. U karijeri koja traje dva desetljeća izgradili su prepoznatljiv zvuk, bazu fanova i stekli naklonost kritičara. Album “Things We Lost In The Fire” iz 2001. producirao je Steve Albini, a na albumu trešte trube, sampleovi i klaviri. Album “The Great Destroyer” iz 2005. producirao je producent The Flaming Lipsa i Mogwaia, Dave Fridmann. Na njemu se sve trese od urlajućih gitara. “C’Mon” iz 2011. skrenuo je zvučnu bujicu Lowa prema sadašnjem minimalističkom zvuku, a na njemu gostuje i Wilcov gitarist Nels Cline. Podatak da su mnoge albume snimali pod zaštitom legendarne kuće Sub Pop nije za zanemariti.Nakon što je nedavno posjetio Wilcov studio The Loft situiran u Chicagu, pjevač i gitarist Alan Sparhawk je zamolio Jeffa Tweedya da producira novi album njegove grupe Low. Razlog tome bila je Sparhawkova oduševljenost zvukom kojeg je Tweedy uhvatio snimajući novi album Mavis Staples. Nije potrebno imati savršen sluh da se čuje genijalnost Tweedyeve i Staplesove suradnje. Svatko tko na YouTubeu samo posluša Mavis kako uz pratnju Tweedyeve akustične gitare pjeva Creedenceovu “Wrote A Song For Everyone” ostat će skamenjen čistom ljepotom glasa i diskretnim pratećim zvukom. Neki ovaj novo postignuti zvuk zbog njegove ogoljenosti nazivaju i ‘spartanskim’. Bilo kako bilo, Tweedy je pristao. Uskoro je snimljeno jedanaest novih pjesama grupe Low.

Low – grupa koju osim Sparhawka čine i njegova žena Mimi Parker na bubnju i klaviru te Steve Garrington na basu – nisu najveselija glazbena pojava. Na promotivnoj fotografiji koja prati novi album prikazani su u nekoj snijegom zametenoj šumi. Sparhawk se mršti dok gleda u objektiv, Parkerova nosi bezizražajan izraz lica, dok Garrington gleda negdje u daljinu. Osmjehu nema ni traga. Takav hladan, namršteni i zabrinut pristup zadržan je i na albumu “The Invisible Way“. Na njemu se kontemplira nad prolaznošću vremena i približavanju smrti, razmišlja se o suicidu i omči koja se neprestano steže te elementarnim nepogodama koje nose sve pred sobom. Pjesme je gotovo nemoguće literarno opisati, osim uvodne, “Plastic Cup“. ‘Plastična čaša’ o kojoj se pjeva služi za prikupljanje urina, očito u klinici za testiranje na narkotike. Nadalje se razmišlja o tome što će biti s tom čašom kad bude iskopana tisuću godina od danas. “Vjerojatno će misliti da su je kraljevi držali” pjeva Sparhawk. Eto, tako Low otvaraju album, a ostatak je u sličnom tonu. U pjesmi “Amethyst” ‘vrijeme čupa oči’, u “So Blue” se uzlijeće u visine na valovima vibriranja glasa Mimi Parker… Zadnji dio pjesme “Clarence White” pjeva o oluji koja je udarila Duluth prošlog ljeta, te ‘čupala zemlju pred sobom’. “Just Make It Stop” je pjesma u kojoj, kako je jedan kritičar primjetio, ‘Phil Spector susreće The Velvet Underground’.Najglasniji instrument cijelog albuma jest klavir. Mračni, turobni akordi otvaraju vrata iz priča Edgara Allana Poa; oni raskopavaju onaj zid iza kojeg u slušatelja bulji ona crna mačketina. Ovi masni akordi nastavljaju zvoniti u glavi dugo nakon prestanka slušanja albuma. Osim klavira imamo još samo bubanj, malo basa, malo gitare i dva glasa.

“Ponekad sam, u trenucima slabosti, pomislio da bi trebalo dodati još jednu gitaru i druge instrumente, ali je Jeff viknuo – ne!” ispovijeda se Sparhawk. Tweedy je očito odigrao veliku ulogu prilikom snimanja ovog albuma. Isto kao što je jedno od najvećih znanja u literaturi znati kada staviti točku, tako i svugdje drugdje treba znati stati. Tweedy je ogolio zvuk benda Low do elementarne ljepote. Manje je više. Važno je znati dozirati.