Manicsi na space rocku

Prije nešto više od godinu dana, Manic Street Preachersi su najavili dva albuma, jedan akustičniji i jedan eksperimentalniji. Sad je jasno o čemu su pričali.

Posljednji albumi Manicsa dali su naslutiti da bend nije u rangu mnogih svojih suvremenika koji žive na staroj slavi jer su upravo u to vrijeme izdali niz vrlo respektabilnih izdanja koje bi lako mogli usporediti s najboljim momentima benda iz ’90-ih.

Kao što se i moglo predvidjeti, “Futurology” je potpuno suprotan albumu “Rewind the Film“. Koliko je prethodnik bio miran, akustičan i zavodljiv, toliko je novi album ekspresivan, žestok i kaotičan. Površni slušatelj benda, ako bi uzeo samo ta dva albuma, teško bi mogao dokučiti da se radi o istom bendu, tolike su razlike…Još od najranijih dana, Manicsi su imali svoju ideologiju i u rijetkim trenucima su odstupali od nje, pa tako njihove pjesme generalno možemo dijeliti na političke i ljubavne. Sasvim je jasno, čim se vidi naslov albuma, da ovdje ljubavi nema, vratili su se svojim pogledima i željama za promjenama jer ovako to više ne može ići.Da pouspješe svoje stavove, trebali su u nekim momentima poprilično promijeniti svoj zvuk, pa tako znaju zagrebati i prema krautrocku i industrialu, ali u sasvim blagoj varijanti, rekao bih u pop varijanti, nešto poput Laibacha na posljednjem albumu s najavnim singlom “The Whistleblowers”.

Dobar dio albuma leži i na postulatima space rocka i nekim pomalo čudnim zahvatima koje su uspjeli vrlo dobro zapakirati u cjelovitu sliku albuma. 13 skladbi i skoro pedesetak minuta materijala lijepo legnu u uho, a povremeno si u tom periodu i daju oduška s instrumentalima, onako, čisto za svoju dušu.

Utjecaje je trojac vjerojatno crpio i iz Berlina i Hansa Studija gdje je nekad davno boravio i David Bowie kada je snimao album “Heroes”. Možda je taj odmak od Otoka i donio veću dozu eksperimentalnog zvuka bendu, pa bi “Futurology” mogao biti i neki novi smjer za buduća izdanja, posebno nakon uspješnog polaganja ispita ovim albumom.

Naslovna skladba ujedno i otvara izdanje, to bi mogao postati jedan od klasika benda jer zvuči baš onako kako bi mnogi zamislili da se Manicsi poigravaju sa space-rockom. Zarazne melodije, pamtljiv refren zanimljiv tekst i vokali… To je to, uvodom su kupili slušatelja za novom porcijom Manicsa.

Mnogi su u sljedećoj skladbi “Walk Me to the Bridge” vidjeli mnoge parafraze koje su odmah stavili u kontekst s Richeyem, ali ako je vjerovati Nickyevim riječima, ‘fatal friend’ je njegov odnos s bendom, a sam ‘bridge’ bi trebao biti most koji spaja Dansku i Švedsku. Bilo kako bilo, “Walk Me to the Bridge” spada među favorite albuma koji pokazuje da su Manicsi i dalje prava arena rock atrakcija.

Ako smo prve dvije pjesme koliko toliko i mogli očekivati jer se nisu baš u tolikoj mjeri odmakle od karakterističnog zvuka benda, “Let’s Go to War” kao da je stvarana u vrijeme rušenja berlinskog zida ili na nekim demostracijama, a “The Next Jet to Leave Moscow” odlazi još dalje s neuobičajenim zvukovljem, iako bi ju mogli usporediti s popičnijim dijelom njihove karijere.

“Europa Geht Durch Mich” spada u onaj dio albuma kojeg bi lakoćom mogli zamijeniti s Laibachom, posebno zbog ubacivanja i dijela na njemačkom jeziku i nešto žešće ritmične podloge, ali i naravno zbog teksta pjesme. Od tog momenta, eksperimentalna nota dobiva na širini, pa većina pjesama do kraja zvuči mnogo drugačije od biločega što smo dosad čuli od Manicsa.

Zamislite si suradnju Sigur Rosa i recimo Kylie Minogue i eto “Divine Youth“, “Sex, Power, Love and Money” je vrhunac albuma, ako bi spojili Morriconea i The Flaming Lipse dobili bi “Dreaming a City (Hughesovka)“, “Black Square” je miks Musea i krautrocka, “Between the Clock and the Bed” je vokalno obogatio Green Gartside iz Scritti Polittija, “Misguided Missile” je skriven dragulj pred kraj albuma, “The View From Stow Hill” bi se lijepo uklopila na prošli album, dok finale završava novim frenetičnim instrumentalom “Mayakovsy”.

Prošlo je dvadeset godina od najcjenjenijeg albuma Manicsa “The Holy Bible” i tu su prigodu uspjeli vrlo dobro proslaviti s novim albumom koji spada u sam vrh njihovog stvaralaštva. Promiješali su dosadašnji zvuk s nizom novih elemenata koji u cjelini daju zanimljiv materijal vrijedan višestrukog preslušavanja, a posebno u nekim dijelovima (kao što je “Sex, Power, Love and Money”) pokazali su da ima u njima energije kao i prije dvadesetak godina, ako ne još i više.

Divota je vidjeti da jedan bend može napraviti toliko dobrog u raznim žanrovskim odrednicama kao kao što su Manicsi napravili zadnjim albumima. Posjetili su pop i položili ga. Napravili su osobnu posvetu neprežaljenom Richeyu i veličanstveno dokazali koliko im nedostaje. Ištekali su se iz struje i pokazali da im ne treba. Sad, otišli su malo ekperimentirati i ponovno učinili jako dobru stvar. To su Manicsi.