Måneskin “RUSH!” recenzija: Tragovi k lažnom spasenju

Recenzija: Måneskin “RUSH!” – album preslušaj na Spotifyu.

“RUSH!“ je treći studijski album Måneskina, globalno popularnog talijanskog rock benda čija je slava rezultat pobjede na Euroviziji 2021. godine. Za razliku od mnogih pobjednika spomenutog natjecanja, Måneskin su uspjeli održati relevantnost obradama generacijskih klasika, pokojim pamtljivim singlom te sveprisutnom opsesijom mnoštva i medija. Naime, u nekom čudnom, imaginarnom svijetu, bend je zaslužan za spas rock glazbe; neokaljana energija, žar mladosti, kao i ‘boli me k****’ stav bili su dovoljni za zadovoljavanje naivnih ljudi, opijenih nostalgijom ranih dvijetisućitih, izrazite ‘boomer’ karakterizacije. Osobno ne razumijem slične zaključke te mi je za prepoznavanje kojekakvih, mjestimičnih kreativnih poteza potreban dobar par ružičastih naočala.

“RUSH!“ je projekt o kojem se ne treba puno pisati. Ovdje ne postoji narativna nit, stilsko jedinstvo, kaotična logika potaknuta težnjom za eksperimentiranjem ili ikakav koncept – ništa u čemu bi se moglo izgubiti; prostor koji bi se mogao istražiti. Radi se o kolekciji estetski površnih pjesmama s ispranim i suvišnim aproprijacijama trendova starih par desetljeća. Navedena obilježja (throwback) mogu jedino ispuniti rupu nastalu prolaskom vremena – maštanje o prošlosti postaje hobi na kojem se može jednostavno zaraditi. Sad, ako se na trenutak udaljim od onoga na što inače obraćam pažnju te ako se isključivo posvetim pjesmama kao singularnim momentima neopterećenim povezivanjem u koherentnu cjelinu, album postaje osjetno primamljiviji.

Produkcija je kontinuirano solidno odrađena, lišena kreativnosti, ali s tehničke strane čista i precizna (doprinos Maxa Martina), dok su izvedbe često zavodljive, a ponekad i izvanredne. Ritamski dio oduševljava, osobito bas linije i perkusija. Nadalje, gitare nisu pretjerano interesantne, no znaju pogoditi onu točku; zasititi težnju za nečim prostim, zabavnim i surovijim, koliko god zaboravno bilo. Više od pola pjesama djela ima solidno konstruirane pripjeve te su strukture općenito dobre, mada ziheraške – ono bitno je energija; cilj je pokrenuti slušatelja, natjerati ga na ples. Poput slučajnog filma Stevena Seagala, ovdje je dovoljno isključiti mozak na sat vremena, opustiti se i malo iskakati. Često je nešto više od toga zapravo nepotrebno!

Pored djetinjastih i loše napisanih stihova, sporadično odbojnog vokala i iritantnih skladbi (“KOOL KIDS“, “BLA BLA BLA“, …) “RUSH!“ sadržava neospornu količinu magije. Balade su dirljive i korektno projektirane, kompozicije na talijanskom jeziku čine znatan iskorak u usporedbi s ostalima (npr. Franz Ferdinandom inspirirana “LA FINE“), a nasumični engleski momenti (“OWN MY MIND“, “GASOLINE“, “DON’T WANNA SLEEP“, “READ YOUR DIARY“ …) toliko su pjevljivi da postaju neodoljivim. Måneskin ovim radom na stol ne donosi ništa novo, revolucionarno ili, s pogledom na kvalitetu, zaista odlično. Sve odluke isključivo su sigurne, donesene bez ikakvog rizika, a oponašanje s razlogom potisnutih odlika zabravljenih perioda ponegdje stvara dojam parodije. U ovom jeftinom trenu lako probavljive zabave ne leži spas, koliko god ga netko očajnički tražio.