Manekeni bez dlake na jeziku

U poplavi novih britanskih post-punk revival bendova nekako stidljivo progurao se i jedan imena The Rakes, koji je u odnosu na svoje otočke kolege možda bio i nepravedno zapostavljen, ali vjerujte mi na riječ i prije nego što pročitate ovu recenziju da se ne radi o samo još jednom medijskom hypeu.

Vjerojatno me nikada – ili barem ne tako skoro – ne bi zaintrigirali da ih igrom slučaja nisam gledala kao predgrupu Franz Ferdinandu u Beču, a ono što sam tamo vidjela odn. čula bilo je znak da moram pod hitno nabaviti njihov za sada jedini album “Capture/Release“.

Postoje još od 2000. godine, no tek je slava bendova poput Franz Ferdinanda, Editorsa i Bloc Partyja utjecala na to da se i njih počne smatrati dijelom britanske art-rock scene, iako njihovi korijeni sežu dublje u punk od ijednog benda iz gore spomenute trojke. Vokal Alan Donohoe, gitarist Matthew Swinnerton, basist James Hornsmith i bubnjar Lasse Petersen ime bendu nadjenuli su zbog činjenice da su bili ‘skinny as rakes’, a manekenski izgled donio im je i manekenske ugovore.

Naime, Hedi Slimane, proslavljeni dizajner modne kuće Dior i omiljeni dizajner u rock’n’roll krugovima, čovjek čije su krojačke usluge koristili između ostalih i Brian Ferry, David Bowie, Mick Jagger i Blondie, bio je toliko oduševljen njihovom muzikom i modnim ukusom da je na njihovom stilu odijevanja bazirao i svoju najnoviju Dior Homme kolekciju za čiju je prezentaciju bend skladao i pjesmu simboličnog naziva “The World Was A Mess, But His Hair Was Perfect”.

No, osim što su modno osviješteni, ovi momci i odlično sviraju. Ako me ijedan od ovih novijih britanskih bendova toliko podsjetio na ‘stare’ britanske post-punk bendove, onda su to zasigurno The Rakes. Bend iz predgrađa Londona upio je tako svu ljepotu jednih Gang Of Four, punk žestinu The Clash, energičnost The Buzzcocksa, a zvuk njihovih gitara najsličniji je onom grupe Wire.

Pjevaju o radničkom životu i urbanoj svakodnevnici iz pozicije ‘plavih ovratnika’, a sami za sebe govore da su prvi ‘post-David Brent bend’ na svijetu (David Brent, pompozni karakter iz kultne BBC-eve televizijske komedije “The Office” epitom je lošeg šefa).

Takav je i upravo i spot njihovog singla “22 Grand Job” snimljen u uredskom okruženju, a satira u “This girl from work, looks alright/But the lights are too bright/Bloke in sales likes her too/What am I supposed to do?/But he’s earning 28/And I’m on 22” pokazuje da i u ovom slučaju vrijedi ona ‘tko više zarađuje, njemu djevojka’. Na nju se nadovezuje i ‘work/drink’ etika “Work. Work. Work (Pub. Club. Sleep)” koja opisuje dan nakon neprospavane noći kada biste još uvijek najradije bili u krevetu, a morate biti na poslu – zvuči poznato, zar ne? (“I’ve got the same shirt on for two days in a row/With a soya sauce stain so everyone knows/Can shower and scrub/Still smell like the smoking bit in a Weatherspoons pub“).

Treća u nizu pjesama ove tematike je “Retreat” koja nam poručuje: “Everything is temporary these days/Might as well go out for a fifth night in a row/Walk home, come down, retreat to sleep!/Wake up, go out again, repeat!“.

No, nekako su mi najviše u sjećanju ostale riječi uvodne “Strasbourg” koja ocrtava njihovu socijalnu osviještenost kroz viđenje ‘Istočnog bloka’ koje je vjerojatno malo karikirano, no istovremeno i cinično i duhovito (ah, kako su samo suptilno umetnuli ono ‘Except the vodka on your breath‘) i moram priznati da me stvarno nasmijala ova stvar.

“Open Book” sa svojim “oh-o-oh-o” zvuči kao da su je pisali Blur iz faze “The Great Escape”, dok je “Binary Love” samo još jedna u nizu priželjkivanja zaljubljenog muškarca, ali ono što je ovdje vrijedno slušanja je prije svega skoro jednominutni gitaristički uvod koji se i kasnije ponavlja u pauzama između riječi.

I za sam kraj ostavila sam još dvije pjesme – “Violent” koja govori o nekome tko je ‘spušio’ sve šanse u životu da se vrati na pravi put (“Mum said keep an eye on you, she’s scared of what you might do/Your future, is over/I would be amazed if you made it past 25/You’re violent, vi – o – lent“) i “Terror“, meni možda i ponajbolja stvar, izuzetnog ritma i dinamike i ništa manje aktualne tematike.

Sve u svemu, album bez ijednog fillera, za generaciju koja, da parafraziram pjesmu, ‘još nije spremna samo raditi, raditi i raditi bez izlazaka u pub, disko ili pak spavanja’ i kojoj je rutina dio – ponekad i prilično tužne – svakodnevnice. Album koji definitivno spada u najbolja ostvarenja 2005., a novi singl “All The Human” već je na putu i britansku premijeru imao je 27. prošlog mjeseca.