Mamuti iz zemlje klokana

Zahvaljujući AC/DC-u, australski rock bendovi već skoro četiri desetljeća imaju izuzetno fleksibilnu i čvrstu odskočnu dasku, na koju se uvijek mogu referirati kod svog predstavljanja. Na žalost po njih, ono što je AC/DC napravio u svjetskim okvirima, nije materijalizirao nijedan bend s najmanjeg kontinenta i nije im se uspio ni približiti, odnosno postići značajniju i utjecajniju internacionalnu karijeru i prometnuti se u njihove nasljednike.

Najbliže nečem takvom u zadnje je vrijeme Airbourne, no euforija nakon njegova početnog izdanja polako splašnjava i već se polako traže neka nova imena koja bi australsku scenu još više približila ostatku svijeta. Jedno od tih je Mammoth Mammoth, momci koji dolaze iz Melbournea, a “Volume III – Hell’s Likely” im je treći album, koji je zahvaljujući dealu s Napalm Records dostupan u dućanima širom svijeta.Mammoth Mammoth se na ovom izdanju predstavlja s dosta zamućenim, prašnjavim, ali gromoglasnim heavy/rock soundom, koji kombinira europska, američka i, očito, australska rock razmišljanja. Baza su mu masni, distorzirani riffovi koji ponekad znaju zvučati monotono i preslično, ponekad znaju pregaziti ostale instrumente, čak i vokale, no u kontinuitetu održavaju visoki stupanj energetskog naboja. Vokali su, nekako očekivano, hrapavije i agresivne naravi, što i moraju biti žele li izdržati stalno nadmetanje s riffovima, a osvježenje unose sekvence s glađim i čišćim, te pratećim višeglasnim intonacijama.

U bubnjevima nailazimo na dosta teških ritmova, no imaju i lepršavijih, inspirativnijih dijelova s kontinuitetom energičnosti i snage, a na basevima je također jak naglasak, pogotovo u nekim pjesama koje otvaraju maksimalnom dozom distorzivnosti. Zanimljivo je da standardna edicija sadrži samo sedam pjesama u trajanju od 33 minute, što djeluje premalo, a s pet bonusa sve je to nekako predugačko i prenaporno. Pogotovo što ima nekoliko dosta raširenih i razvučenih pjesama trajanja pet, šest ili sedam minuta u kojima se praktički ništa ne događa i uz njih se poprilično brzo upada u apatičnost. Kao i obično, i ovdje je ‘istina’ negdje u sredini.

Zanimljiviji obrazac albuma bio bi onaj brze, britke, dvoipolminutne pjesme “Hell’s Likely“, ili eventualno “Bare Bones“, minutu dužeg naslova s (pre)distorziranim uvodnim basom i jakim utjecajem punk rock ritmova. Kontinuirani srednjeritmički naboj donosi “(Up All Night) Demons To Fight“, s novim distorzivnim basevima u početnom dijelu, nešto šarolikijim riffovima, premoćnim solom, intenzivnijim pjevanjima, te se od dužih pjesama čini nekako najpitkijom i najprobavljivijom.

“Sitting Pretty” je srednje brza pjesma koja u gitarskom dijelu najviše podsjeća na AC/DC, osim toga ima i značajan utjecaj pratećih vokala, jednako kao i “I Want It Too“, brzi rock’n’roll po uzoru na Motörhead, s dodatkom refrenskih višeglasja i pročišćenim gitarskim solom. Bonus naslovi čak bi izgledali kao bolja i kvalitativno ujednačenija cjelina, a nekim stvarima, poput “Another Drink” ili “Weapon Of Mass Self Destruction” mogli bismo ‘zalijepiti’ i karakteristike tzv. black’n’rolla, tipa norveških sastava I ili novijeg Darkthornea.

Ovako nešto u Australiji možda i djeluje polurevolucionarno, nadahnuti spoj modernog i old-school rocka, no u svijetu, pogotovo Europi i SAD-u, gdje ima jako puno bendova koji kombiniraju stoner, heavy, hard, punk i štogod slično, teško je očekivati da će Mammoth Mammoth doživljavati na isti način kao i njihovi zemljaci. Ali opet, uvijek će biti ekipe koja će otvoriti krov na vozilu, izbaciti ruke na vrata, pojačati radio i uz ovakvu glazbu prašnjavim bjelosvjetskim cestama krenuti u nove pobjede.