Malo razočaranje, ali ipak solidan album

Jedan od najomiljenijih albuma u 2006. bio mi je Absenteeov “Schmotime” zbog njegove topline, dobre dinamike i izvrsnih pjesama, a danas, dvije godine kasnije, i dalje ga smatram pravim malim remek-djelom.

Nestrpljivo čekajući novo izdanje ovog benda, slučajno sam naišao na “Bitchstealer EP”, koji je izašao nešto ranije ove godine, i bio ponovno oduševljen, budući da su u četiri pjesme objedinili sve ono čime su me i ranije kupili, pravim grubim muškim vokalom, otkačenim životopisnim tekstovima, izvrsnim baladama i vrlo živahnom najavnom skladbom. Moja očekivanja su ponovno bila velika za novi album.

“Victory Shorts” donosi deset skladbi kojima Absentee upotpunjuje svoju pjesmaricu zabavnim pjesmama i baladama od kojih vas trnci prođu. Ipak, novi album nije toliko kvalitetan kao prvijenac, pjesme su nekako mekše, monotonije, većinom bez one pozitivne energije koja je nosila “Schmotime” što ne znači da je album slab, već sam ja očekivao više.

Možda dio razloga leži u bendovskim izmjenama budući da su ‘najurili’ bubnjara, a svaki član benda se bavi još dodatnim projektima pa nisu u cijelosti fokusirani na Absentee kao ranije. To je prava šteta jer je Absentee već nešto postigao, za razliku od ostalih ‘side-projecta’.

Laganice su i dalje vrlo turobne, nešto kao što je skladao Cave prije 15-ak godina ili Cohen još prije njega, vrlo atmosferične, ali se ne mogu odati dojmu da su na spomenutom EP-u one bile mnogo jače i upečatljivije, pa je prava šteta što se neka od njih nije našla i na regularnom studijskom izdanju. Što se tiče življih pjesama, tu je sve kao i ranije, bljesak gitara i žestok bubanj ukomponirani u zabavne melodije kojima se predočuju priče iz života Dana Michaelsona.

Pjesme koje bi se najbolje uklopile na prvijenac zbog svoje dinamike i ljepote bile bi “Bitchstealer” i “Pips“, a ujedno se one i najviše ističu na “Victory Shorts”. Svaka na svoj način pretače neizrecivu energiju živog brit-popa pomiješanog americanom uz mnoge trubače i prateće vokale (u prvom redu ženske). Ostatak albuma podosta zaostaje za ovim pjesmama, pa se javlja nesrazmjer između pjesama.

Manjak glazbenog bogatstva može se početi iščitavati odmah, od uvodne “Shared” pa do posljednje “That Old Ghost“.

“Shared” je jedna klasična romantična alt. country pjesmica u kojoj dominira kemija između Michaelsona i Melinde Bronstein, “Boy, Did She Teach You Nothing?” je ponovno ‘ljubavna’ pjesma u stilu Absenteea, a kao najbolju baladu istaknuo bih “Love Has Had Its Way…” u kojem se daju iščitati i utjecaji Johnnya Casha.

Dojam toplo-hladno u prosjeku čini album solidnim, ali i ništa više od toga. Nakon izvrsnog predhodnika, očito je letvica bila previsoko postavljena za Absentee, koji se nije previše trudio nadmašiti “Schmotime“, već je odlučio napraviti mirniji i staloženiji album koji je ispao siromašniji i slabiji.

Nadam se da se u budućnosti neće previše baviti popratnim projektima, makar je najavljen i uradak Dana Michaelsona and the Coastguardsa, jer je Absentee predivan bend s velikim potencijalom koji dosad, nažalost, još uvijek nije prepoznat, a s “Victory Shorts” sigurno neće doživjeti veliku eksploziju slave, makar ima par izuzenih momenata.